Pričao sam nedavno na jednoj televiziji o tome kako ne volim 18. septembar jer je to crni dan za rock’n’roll. To sam obrazložio brojnim smrtima u svijetu popularne muzike koje su se desile baš na taj dan. A sad ima čitava jedna godina što biva uokvirena crnim florom u nenapisanoj enciklopediji mrtvih rock’n’rolla na ovim prostorima.

Ova 2015. pokazala se kao pravo đubre od godine, a ostala su joj još skoro puna tri mjeseca da nas još malo potkači i dokrajči. I neću ništa reći da ne ureknem. Da ne izazovem ponovo smrt. Valjda joj je dosta. Ne da je dosta nego je drugog dana oktobra dobro pretjerala otevši nam Edina Tahirovića – Tahira.

I niko ni mukajet. Osim porodice i prijatelja. A taj isti Tahir stoji rame uz rame sa velikanima domaće scene. Za neupućene da podsjetim da je on vođa, autor i pjevač banjalučke grupe „Dinar“. Jeste to je onaj momak sa tamnim naočalima i solufima (lako ga se moglo pomiješati sa Elvisom J. Kurtovichem, a mnogi su to i radili) koji je prije trideset godina pjevao izvjesnoj Bahri da je voli.

Ako spadate među one koji nisu čuli za „Dinar“ sigurno nije do „Dinara“. Oni su bili tako specifična i posebna pojava na ovdašnjoj muzičkoj sceni da i nisu bili za svakoga. Svejedno da li ih smatrate krajiškim ogrankom novog primitivizma ili ih definišete kao malo zakašnjeli novovalni sastav.

Objavili su jedan album, snimili još dva koja nisu ugledali svjetlo dana i povukli se sa scene. Stekli su i zadržali kultni status u svojoj Banja Luci, a do publike u drugim krajevima stizali su nekim skoro podzemnim kanalima i izgovarani su kao šifra kojom su se prepoznavali oni koji se nisu zadovoljavali time da slušaju samo ono što se nudi na top listama.

Obradovao me Tahir neposredno nakon rata kada je oformio čudnu postavu nazvanu „Los Chairos“. Ime je naravno izabrano po Tahirovom naselju Čair u Banja Luci. Prije svih ostalih on se usudio sevdalinkama, na jedinom albumu ovog sastava, dati jedan posve novi zvuk. Kasnije se dosta uspješno bavio i stvaranjem muzike za djecu predajući izvođačku palicu kćerki Emini.

Osjećao sam međutim da nije rekao sve što je imao sa „Dinarom“. I sa oduševljenjem sam dočekao njihov novi album objavljen prošle godine. A iz naših tada brojnih telefonskih razgovora i mailova vrlo brzo mi je postalo jasno da je oduševljenje obostrano. Na tom albumu objedinio je i taj novootkiveni sevdalijski senzibilitet i oporost i oštrinu ranog „Dinara“. Dogovarali smo tada da konačno popijemo tu kafu koju smo planirali desetak godina, ali uvijek je nešto bilo preče. Ili meni ili njemu.

I kada mi je „Dinar“ gostovao u radijskoj emisiji začudilo me da Tahir nije došao sa njima. Objašnjenja ostalih članova bila su zbrkana i mogao sam već tada naslutiti da nešto nije u redu. Trebao sam tada nazvati. Trebao sam insistirati na toj kafi. Možda bi tada otkrio onog Edina kojeg je Tahir tako vješto krio iza svojih tamnih naočara. I valjda bi mi postalo jasno da mi puno više liči na Roya Orbisona sa tom nevjerovatno tužnom pričom iza sebe nego na novoprimitivnog Elvisa.

Tako vješto krio i vješto sakrio. Toliko uspješno da ga ni u smrti nisu prepoznali.

I dozvolite mi malu privatizaciju. Ironija je teren na kojem sudbina odavno pruža najbolje partije. Prvog oktobra se navršilo 29 godina od smrti Dražena Ričla, čovjeka sa kojim sam dijelo studentske dane. Dan kasnije preminuo je i Edin Tahirović – Tahir, neznatno stariji od mene. Što bi rekao Omar Mehmedbašić – „Nebom stupa, nebom lupa moja generacija“. Ne gine mi ta kolona. I valjda ćemo tada imati vremena za tu nepopijenu kafu.