Nešto sumnjam da je Einstein svoju teoriju relativiteta postavio isnpirisan prevrtljivošću nogometne igre. A mogao je. Bez problema. Evo uzmimo samo naš primjer u posljednjem kvalifikacionom ciklusu. Kada su izvučene grupe za kvalifikacije za naredno Evropsko prvenstvo u Francuskoj bili smo više nego zadovoljni i da nam je tada neko ponudio da idemo u baraž pogledali bi ga s gađenjem (počevši od našeg tadašnjeg selektora) i konstatovali kako bi  za našu reprezentaciju, koja se friško po prvi put vratila sa svjetskog prvenstva, to bila neviđena blamaža. Naprosto, to je bilo logično jer si svi bili uvjereni da će ta prva dva mjesta koja vode u Francusku između sebe podijeliti Bosanci i Belgijanci. A onda nas u prvoj utakmici na našem terenu, posve neočekivano, poraze već otpisani Kiprani.

A nakon odigranih pet utakmica, odnosno na pola kvalifikacija, tako smo loše startovali da smo i baraž počeli gledati kao pusti san lociran u sferu teorije u kojoj smo iz pet preostalih utakmica morali dobiti barem četiri. Nimalo lak zadatak za novog selektora Baždarevića. Da je njemu neko tada ponudio baraž on bi ga objeručke prihvatio. I mi svi zajedno sa njim. Samo što ga je on morao izboriti. I on je baš to uradio. Pobijedio četiri puta i izgubio od Belgije u Belgiji. I to u trenutku kad je ta ista Belgija po prvi put u svojoj fudbalskoj istoriji nezadrživo gazila prema prvom mjestu FIFa-ine rang liste.

Na ruku mu nije išla ni činjenica da su neke standardne reprezentativce pratile povrede, da su neki, poput Ibiševića, bili totalno van forme, da je nedostajao i voljni momenat. Sve je to trebalo iznova posložiti i usput vratiti neke već “otpisane” poput Spahića i Salihovića, i u vatru baciti neke nove poput Višće i Đurića koji su to znali višestruko vratiti.

A ako svemu tome dodamo činjenicu da neke reprezentacije, od kojih se očekivao siguran plasman, nisu dobacile ni do baraža stvari izgledaju ipak mnogo drugačije. Tu prije svega mislim na izostanak Holandije sa jednog velikog takmičenja nakon više od 40 godina. Nema ni Grčke koja je završila kao posljednja u svojoj grupi. Obrukala se i Srbija. Zapravo što se regiona tiča uspjeh je polovičan. Hrvatska se direktno plasirala, uz Srbijance su već otpali Makedonci i Crnogorci, a mi i Slovenci, eto idemo u baraž.

Slovenci idu na Ukrajinu koju su već jednom eliminisali u baražu. A mi? Pa loše je što mi ne idemo na te iste Slovence. Ali dobro je što u baražu ovaj put nema Portugala, pa nećemo treći put na njih da im postanemo redovne mušterije. Loše je, međutim, što idemo na Irce. Vrlo neugodne Irce kojima je malo nedostajalo da odu direktno na EURO. U pretposljednjem kolu savladali su svjetskog prvaka Njemačku. Po meni, oni su protivnik  kojeg sam se najviše pribojavao. I protivnik sa kojim imamo negativan skor. Jednom smo igrali s njima i izgubili.

Baždarevićevo lice prilikom izvlačenja sve je reklo. Nije bio nimalo sretan. I to je dobro. To mi je puno draže nego da mu je izraz lica bio “lako ćemo”. Kad god dodjemo do konstatacije “lako ćemo” nikako da odgovorimo i na pitanje kako da to lako zaista i postane lako. A ako nam je Baždarević išta pokazao to je da ne moraš umirati u ljepoti fudbalske igre da bi pobjeđivao. Pokazao je da je fudbal rovovska, taktička borba iz koje često kao pobjednik izlazi onaj mudriji. Neka tako bude i ovaj put i neka pobijede pa makar mi opet pokidali živce tokom tih 180 minuta.