Kada me Aleksandar Čović zamolio da napišem predgovor priči o prvih 25 godina postojanja sastava „Regina“ prva reakcija mi je bila „pa, zar nema više?“. A to vam je ta optička varka karakteristična za sjećanje. Ja sam „Reginu“, nekako podrazumjevao kao bend koji pripada „onom“ vremenu. Kao dio onog našeg „prošlog života“, naprosto zaboravljajući da su se oni tog doba tek malo dotakli na početku svoje karijere. Ako se držimo strogo datuma. A po svemu ostalom „Regina“ jeste bila sastav tog vremena i dobrim dijelom i ostala.

Uvijek se kod biografija postavlja pitanje nije li prerano za takvo svođenje računa. Naravno da nije, ako ima šta da se kaže i ako ima šta da se otkrije. Kada je autobiografija u pitanju, kao u ovom slučaju, uvijek je pažnja potencijalnih čitaoca usmjerena na ovaj drugi dio. Na pitanje šta će to novo saznati o svom omiljenom bendu. I zašto ne priznati da u svakom od nas proradi i onaj tračerski gen i nadamo se nekom sočnom skandalu za koji nismo znali.

Ova knjiga sigurno neće zadovoljiti takve porive. Nije to nikakva zbirka skandali niti obračun sa bilo kim. Ona je svođenje računa i ona je način da se oda priznanje ljudima koji su učestvovali u stvaranju onoga što „Regina“ jeste i što je „Regina“ mogla biti da su je zadesila neka sretnija vremena.

Jednom prilikom su mi u intervjuu rekli kako im se čini da su se našli u situaciji poput učenika na testu koji znaju odgovore na sva pitanja, ali im zazvoni prije vremena za kraj časa. Tako je njima rat zazvonio i spriječio ih da postanu ono što su mogli biti još prije dvadeset godina i što postaju danas.

Zato sam sa merakom iščitao ovaj rukopis. Prepoznavao sam ljude, mjesta i, iznad svega, situacije. Onako kako će ih prepoznati svaki vršnjak prijeratne sarajevske rock scene. U svom uvodu Aco Čović se prepao da ne bude previše patetičan. U tom nastojanju na momente je otišao u drugu krajnost pa nam djeluje kao da piše istoriju grupe iz pozicije neutralnog posmatrača. I tek tu i tamo dozvoli da iz tih redova naslutimo koliko mu zapravo „Regina“ znači.

Ovo vam je jedna rijetko poštena knjiga. Bez ukrašavanja i šminkanja ponuđena onima koje „Regina“ zanima. Dobro se čuvao da nekome nešto u svojim redovima ne zamjeri, a ako je i morao zamjeriti nastojao je biti izuzetno blag. Prema svima osim prema sebi i svom bendu. Većina rock biografija, po definiciji, od izvođača ili grupe o kojima piše, nastoji napraviti mit. U Čovićevom pisanju o „Regini“ nema ništa mitološko. On pred lice javnosti iznosi sve njihove manjkavosti, sve pogrešne poteze, i za svaku veliku priliku koju su propustili krivi prije svega njih same.

Uz sve to, ova autobiografija, ma koliko štura bila, ipak donosi nepoznate detalje u pričama o nastanku samog benda, o načinu na koji su „na prevaru“ na mjesto pjevača dovukli Davora Ebnera. O vezama koje su morali koristiti da bi snimili prvi album. O tome kako su stvarali onaj njihov prepoznatljivi izgled sa početka karijere.

I sve to dovoljno otvoreno da bude zanimljivo, a opet dovoljno diskretno da priča o „Regini“ ne bi povrijedila bilo koga. Ovo je možda tek „skica za portret“ grupe „Regina“, ali ovo je knjiga koja će biti temelj za svako buduće pisanje o „Regini“. Recimo za još 25 godina.

Amir Misirlić