Major Tom sa crne zvijezde

U petak je svijet obišla vijest da je na svoj 69. rođendan David Bowie objavio novi album „Blackstar“. I dva dana nakon toga nepovratno je otputovao u pravcu te iste crne zvijezde. Major Tom se više nikada neće javiti zemaljskoj kontroli. Najpoznatiji kameleon rock’n’rolla uzeo je još jednu, konačnu inkarnaciju. Predstavio se kao anđeo smrti. Vlastite.

Ako je njegov život bio jedan veliki teatar i kraj je morao da bude jednako teatarski. Zavjesa nije mogla tek tako da se spusti. Osamnaest mjeseci je teško bolovao i to krio od javnosti. Osamnaest mjeseci je bio u trci sa vremenom da bi završio taj novi album prije smrti. I pitam se kakav je to konačni ugovor poptisao sa paklom da mu dozvole ovu efektnu manipulaciju za kraj.

Sa paklom, dakako. Malo bih se razočarao da taj mršavi bijeli vojvoda, kao stvoren za uloge vampira (a jednu je maestralno i odigrao) zaluta u rajske livade među bucmaste i gologuze anđelčiće. Šta bi on s njima i još važnije pitanje: šta bi oni s njim? Njegov život je bio jedan veliki izazov svemu ustaljenom, rutinskom i predvidljivom. Pa čak i predvidljivom uspjehu.

Jedina konstanta u njegovom životu bila je, zapravo, promjena. Što bi rekao jedan ovdašnji pjesnik: „kako da sačuvam sebe od promene/samo putem promene“. I nije nimalo slučajno da se jedan od Bowievih najvećih hitova zove upravo „Changes“. A da je imao hitova – imao je. A da nije beskompromisno težio kao komercijalnom uspjehu – nije. Ako će i po čemu ostati upamćen onda će to biti po tome da je uspio da pomiri svoj krajnje artificirani umjetnički izraz sa neosrednošću i jednostavnošću rock’n’rolla.

Muzički uvijek je išao ispred svog vremena. On je izmislio glam rock i neprikosnovenog vladara tog kraljevstva Ziggy Stardusta. On je prvi imao pravi punk album „Diamond Dogs“ i to nekoliko godina prije pojave punka. Tokom druge polovine sedamdesetih istraživao je prvo funky i soul zvuk da bi se tokom „berlinske“ faze i tamo nastale trilogije opredijelio za eksperimentalni zvuk na razmedju ambijentalne i elektronske muzike, a sa dovoljno čvrstine da i tada dobijemo velike rock hitove kao „Heroes“ na primjer. I nije imao ni najmanje problema da iz jednog krajnjeg eksperimenta zakorači u disko fazu.

Provokacija je bila način na koji je funkcionisao. Provokacija da bi se pomjerale granice slobode umjetničkog izraza ili provokacija čisto da bi se razdrmala učmala britanska, pa i svjetska javnost. Bilo da je obukao haljinu da bi se slikao za omot albuma ili kada je svojim ponašanjem podgrijavao priče o tome da je bisexualan i da je u vezi bilo sa Mick Jaggerom, bilo sa Iggy Popom, bilo sa Lou Reedom.

Imao je povremeno i politički neprihvatljive stavove kao kada je po povratku iz Berlina na željezničkoj stanici pozdravio okupljene fanove i novinare desnicom podignutom na nacistički pozdrav. Ali čak i takvi provokativni stavovi, ti pokušaji da bude drugačiji pa makar bio i gori činili su ga takvim kakav jeste. Činili su ga živim za svaku novu generaciju. I prije par mjeseci vlastiti sin mi je preporučio da poslušam tada novi singl „Blackstar“. Naravno, da sam prokomentarisao to opaskom „Ti ćeš meni da otkriješ Bowia“. I svakako nisam bio u pravu. Jer Bowie iz 2015.godine nije više bio priča moje nego njegove generacije.

I sve se nešto mislim da priču o njemu ni nakon njegove smrti ne treba olako zaključiti. Ako iko nađe načina da sa one strane pošalje pjesme onda će to biti David Bowie. Drugog nema.

 

 

Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s