Vrijeme je neuhvatljivo. Čini se da smo koliko juče oplakivali iznenadnu smrt Kemala Montena, a evo već je došlo vrijeme da obilježimo godišnjicu njegove smrti. Dugo sam bio uvjeren da se nečija veličina najbolje mjeri prazninom koja je ostala iza njega. I onda me Kemo razuvjerio. On je bio toliko veliki da nije ni dozvolio da iza njega ostane praznina. Čak i njegova sjenka, čak i sjećanje na njega nas ispunjava do te mjere da prečesto zaboravimo da on nije i fizički tu prisutan. Tu među nama.

Bilo bi i netačno i krajnje drsko kada bih tvrdio kako smo bili prijatelji. Ali sam sudbini zahvalan na onih nekoliko susreta koje sam imao sa njim kada su se intervjui pretvarali u razgovore. A vjerujte mi na riječ da je velika razlika između to dvoje. I ako ću se po nečemu sjećati tih dragocijenih trenutaka onda je to po njegovom upornom bježanju od slave.

Ne da ga slava nikada nije opila. A mogla je kao i tolike druge. Naprotiv. On je cijelim svojim životom negirao sam koncept slave kao takve odlazeći povremeno i u drugu krajnost. I nije njegov najveći uspijeh oličen u tim bezbrojnim i velikim pjesmama. Ma koliko ih mi volili njegovo najveće dostignuće jeste zapravo u tome što je uspio Kemicu da sačuva od fenomena Kemala Montena.

A to što je on sebe samog decenijama svodio na pristojnu ljudsku mjeru samo govori koliko je bio veliki. Ali to ne znači da i mi treba jednako da se ponašamo prema sjećanju na njega i prema njegovoj zaostavštini. Ta vrsta skromnosti sigurno nam neće služiti na čast. Ovo je njegov grad i morao bi da ga se sjeća, u najmanju ruku, na način kako je to uradio Zagreb sa velikim koncertom u priličenim u povodu godišnjice njegove smrti.

I da se odmah razumijemo ništa tu nema da se zamjeri Zagrebu. Naprotiv. Kemo je bio svačiji i dobar dio svog života je i proveo u Zagrebu i tamo je bio kao kod kuće. Ali ovde jeste bio kod kuće. Zvukove ovog grada je osluškivao i pretakao u pjesme. On je toponim ovog grada i ne treba ga okameniti u spomenik. Treba ga pretovoriti u ulicu. Ili park. Negdje na sunčanoj strani. Park prepun djece i ptica. Mjesto u kojem bi smo nalazili i utjehu i smiraj i razlog za ljubav jednako kako smo ih nalazili i nalazimo u njegovim pjesmama.

Zato njegovi prijatelji treba da se okupe u ovom gradu onako kako su se okupili u Zagrebu. Grandiozno i vidljivo. Da ga se prisjete pjesmom. Ako već to nisu učinili na dan njegove smrti mogu to učiniti na dan njegovog rođenja. Ili bilo kada. Svejedno. Možda nekog sarajevskog aprila kada se sa Trebevića san spušta na neke druge dječake koji rastu skupa sa svojim gradom. Ili naprosto jedne noći u decembru.