Jala Brat i njegova “velika izdaja”

Najčešće pitanje koje mi postavljaju ovih dana kada razgovaramo o našem predstojećem učešću na „Eurosongu“ jeste: „Ko je taj Jala?“. Načuli ljudi da će i on da se pojavi na sceni sa Deenom, Dalal i Anom Rucner, a ne znaju baš puno o njemu. Ili nimalo. Začudilo bi me kada bi za njega znali oni kojima nešto znači „Eurosong“.Naprosto zato što on nije iz te priče. Što ne znači da nema svoje poklonike i svoju publiku. Naprotiv.

Samo za ilustraciju. Svega sedamnaest sati nakon što je na svom You Tube kanalu postavio spot za novi pjesmu „Anđeo“ Jala je imao preko 70.000 pregleda. Poređenja radi, novi spot „Zabranjenog pušenja“ koji se tu nalazio četiri puta duže imao je dvanaest puta manje pregleda. Nešto ispod 6.000. Ne želim iz tog podatka izvlačiti nikakve zaključke o kvalitetu, ali o popularnosti svakako. Jasmin Fazlić Jala ima svoju bazu poklonika i to mu niko ne može osporiti.

Dodamo li tome da pjesme kao „Dom“ i „Kalašnjikov“ imaju svaka za sebe preko dva miliona pregleda, a da prethodni singl „Casino“ ima čak preko tri miliona pregleda onda se zapitate kako to da ne znate za njega. Vjerovatno zato što je rep zajednica poprično zatvorena i isključena iz onih muzičkih tokova koje preferiraju domaći mediji. Ne bih se usudio reći komercijalnih tokova, jer kako reći da je nekomercijalan nekome koga sluša preko tri miliona ljudi. Znam da pregledi ne znače nužno i broj posjetilaca, ali svejedno brojka je impresivna.

Odmah da kažem da to što je on do sada radio ne spada baš u moj omiljeni žanr. Ne rep kao rep. Ima u repu jako puno stvari koje mi savršeno pašu. Ali Jala nikada nije bio na tragu onoga što rade Edo Maajka, Frenki, TBF, Ante Cash ili Marchelo. A to što pobrojani rade jeste ono što od repa očekujem da bi me zainteresovao. Na momente opore, a na momente duhovite komentare na našu stvarnost. A nerijetko i jedno i drugo. Sa akcentom da se pjeva o „našoj“ stvarnosti.

Jala ili Jala Brat kako se sada predstavlja predugo mi je pripadao onoj grupaciji repera koji su repali kako su najbolji dok repaju jer su najbolji dok repaju. Ili nešto slično. Previše je tu bilo u pjesmama kruvi, droge i oružja. I ne bi to bilo sporno da dečko živi taj život. A nije, fin je dečko majke mi. Nemojte da vas prepadne ona njegova brada. On je samo repao o onome o čemu je vjerovao da reperi širom svijeta moraju repati jer to tako rade njihovi američki uzori. Sav mi je bio ko iz one pjesme „Hladnog piva“ – „Teško je ful biti cool“. Otprilike kao kad su tamo šezdesetih Slavko Perović, Nikola Karović ili Jimmy Stanić pjevali o tome kako skidaju svoj sombrero, opašu koltove i kao svaki usamljeni kauboj odjašu u suton. Teme njihovih „kaubojskih“ i „meksičkih“ pjesama sa nama su imale taman toliko veze koliko i teme pjesama devet desetina današnjih repera u regionu.

I ne bi ni pisao o njemu da nije promijenio stil. Posljednjih nekoliko pjesama koje je uradio predstavljaju značajan zaokret ka mainstreamu što bi rekao neko dobronamjeran. Ili izdaju izvornih principa rep muzike što mu, nakon „Anđela“ spočitavaju „pravovjerni“ fanovi. Ja lično mislim da je Jala napravio jedini logičan potez. Iskoračio je izvan začaranog kruga vječno istih tema svjesno se odričući onog najtvrđeg jezgra publike koja mu to neće nikada oprostiti. Ali istovremeno značajno šireći krug onih koji tu i tamo zapjevuše neku njegovu pjesmu. Nikada ga novi poklonici neće tako fanatično voljeti kao stari. Ali će ih biti znatno više.

A priče o tome da se prodao i da je izdajnik mogu biti zanimljive još jedino nekim bubuljičavim klincima ispred kompjutera uvjerenim kako su crni i zajebani. Kada je, tamo šezdesetih, Bob Dylan uštekao gitaru u struju najveći dio onih koji su ga do tada slušali okrenuo mu je leđa. I je li mu to naškodilo? Naprotiv. Neće ni Jali naškoditi autotune. Uvijek će biti onih koji će popljuvati njegove nove pjesme kunući se u neke stare radove. Jednako kao što „Hladnom pivu“ nikad nisu oprostili činjenicu da im od trećeg albuma možeš razaznati tekstove. Takva vrsta posesivnih fanova sidro je koje stvaraocu ne da da poleti. To su oni koji bi zbog svoje nesposobnosti da se mijenjaju i napreduju to pravo najradije uskratili i svojim omiljenim izvođačima.

Zato ja „Anđela“ vidim kao pripremu, kao uvod u ono neoprostivo što će tek da im priredi. Jer kako da mu oproste tu „veliku izdaju“ kad se pojavi na „Eurosongu“.

Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s