Poslije tri godine odsustvovanja vraćamo se na „Pjesmu Evrovizije“. Konačno smo čuli i pjesmu koja će nas predstavljati. Neobična mješavina koja se nekome strašno dopada, dok je drugi smatraju besmislenom. Malo ko ostaje ravnodušan. I to je već pobjeda. Onu drugu, pravu pobjedu, ne treba očekivati. Vjerovatno će se negdje, nekada desiti da i Bosna i Hercegovina pobijedi na ovom takmičenju, samo što to neće imati prevelike veze sa kvalitetom pjesme koja se tamo pošalje. Zar zaista mislite da je „Rock Me Baby“ nešto najbolje sa čime se Jugoslavija predstavila na ovom takmičenju?

Ova ekipa oko „Eurosonga“ je zaslužila da ide tamo i ja im ničim neću kvariti slavlje. Podsjetiću da tamo ne idu o trošku poreskih obveznika nego su samo obezbijedili, ne mala sredstva da bi se u maju našli u Stockholmu. Sasvim očekivano su se pojavile i tvrdnje kako je pjesma plagijat. Baš bih morao da se potrudim pa da se sjetim koja to naša pjesma nije smatrana plagijatom na društvenim mrežama, i kojoj to pobjedničkoj pjesmi „Eurosonga“ u roku od odmah nisu pronašli neku raniju pjesmu na koju „strašno liči“.

Ja sam sa tim stvarima načisto. Plagijat se dokazuje na sudu. I utvrđuje se radi poštivanja nečijih moralnih i (pogotovo) materijalnih prava koja proističu iz autorstva nad nekim djelom. I to je odnos između auotora dvije pjesme koje liče ili ne liče jedna na drugu. Mene kao konzumenta njihovih pjesama, u krajnjoj liniji i ne zanima pretjerano ko stoji iza te pjesme sve dok mi je prijatno da je slušam.

Sem toga, svako ko se, makar i na trenutak, odvažio da se bavi artikulacijom vlastitih osjećanja kroz neki umjetnički ili kvaziumjetnički izraz jasno je da je sve ono što je napisao, komponovao, naslikao samo zbir raznih uticaja kojima je bio izložen tokom života. Uticaja kojih nekada nije čak ni svjestan. I zato mi se dopada odgovor Almira Ajanovića, autora pjesme „Ljubav je“ kada je rekao kako njemu „laska što ga stavljaju uopšte u kontekst sa takvim velikanom kakav je Sting“. Odrešito i drsko kako se i jedino može odgovarati na otpužbe ovakve vrste.

Postoji vam i ta posebna životinjska vrsta, poznata pod imenom hejteri. Oni obitavaju u špiljama anonimnosti, nesposobni da bilo šta smisleno urade i hrane se isključivo mržnjom koju usmjere prema svakom ko pokuša nešto stvoriti. Kako je ovaj oblik života prilično rasprosrtanjen u ovdašnjim krajevima ružne reakcije na pjesmu „Ljubav je“ nisu uopšte iznenađenje. Iznenađenje je što ih nema više. I što ima neočekivano puno i onih pozitivnih. I što se stvara atmosfera u kojoj nam je do nečega ponovo stalo.

Makar do „Eurosonga“. Neće činjenica što će ovo četvoro pjevati u Švedskoj ništa suštinski promjeniti u našoj svakodnevnici. Čak i da pobijedimo u velikom subotnjem finalu. U nedjelju ujutru će opet biti još jedan isti dan u Bosni. I u Hercegovini bez razlike. Ali ne smije nemogućnost velikih suštinskih promjena biti opravdanje za nečinjenje svakodnevnih malih pozitivnih pomaka u onome čime se bavimo.

A pomak je to što smo se vratili u društvo evropske muzičke porodice. Možda je to prevaziđena forma televizijske zabave. Možda je sve to izgubilo smisao. Možda treba preispitati opravdanost učestvovanja i davanja legitimiteta ovakvim smotrama. Sve to mogu prihvatiti i o tome razgovarati. Ali ne mogu prihvatiti da ne idemo zato što smo kokuzi. Onda mi svaki argument zvuči kao upravo prepisan iz one basne o lisici i kiselom grožđu.

A kad već idemo dobro je što idemo u ovakvom sastavu. I sa ovakvom pjesmom. I na ovakav način. Puni otpimizma i opušteni. Bez kalkulacija o tome šta bi se to moglo Evropi dopasti. A to vam je kao kod zavođenja. Što se manje trudiš da neku djevojku impresioniraš to su ti veće šanse da te primjeti. A Evropa vam je stara cura koja je prošla sve i svašta. I zavesti je možeš jedino ako joj ne pristupiš sa tom namjerom.