U posljednjih nekoliko dana samo je neka velika prirodna katastrofa ili sličan belaj mogla pomjeriti pažnju javnosti sa skandala koji je upriličila naša eurosong delegacija na Vlašiću. Kako nas nije spičio nikakav meteor, nisu se spustili vanzemaljci, nije bilo nikakvog terorističkog napada i svi su pričali i pisali o tome kako autor tuče svoje izvođače. Svi osim mene.

Uprkos početnom porivu da i sam odmah, s gnušanjem osudim svako nasilje kao takvo i postanem dio gomile za linč, nešto mi je govorilo da sačekam i da je to što vidimo tek vrh ledenog brijega i da ima ogromna količina toga što ne vidimo, što ne znamo, a što je nužno za razumjevanje ovog incidenta.

Da budem do kraja pošten možda je to, dijelom, uzrokovano i time što lično poznajem aktere i neki dijelovi te slagalice naprosto se nisu uklapali. Neću vam prepričavati šta se desilo, jer pretpostavljam da niste mogli izbjeći tu priču. A da li su akteri te priče mogli da je izbjegnu? Moje je duboko uvjerenje da nisu.

Od samog početka sam pratio ovaj njihov projekat u koji je ova početna trojka Almir, Dalal i Deen ušla bez bilo kakvih kalkulacija. Što znači i pomalo naivno i ne znajući šta ih očekuje. Jer samo neko krajnje naivan mogao je na sebe preuzeti obavezu da isfinansira ovaj projekat u situaciji kada to nije uspjevalo čitavom marketinškom timu državne televizije. Kasnije su Ana i Jala posve prirodno ušli u cijelu priču.

Tri dana pred istek roka za prijavljivanje učešća na ovom takmičenju, tamo negdje prošle jeseni, na BHT-u im je rečeno da oni nemaju ni marke da odvoje za takav projekat i ako mogu sami da skupe potrebna sredstva BHT će stati iza svega toga. Sredstva nisu bila mala. Samo za ta tri dana trebalo je sakupiti šezdesetak hiljada maraka i u uspjeh su najmanje vjerovali oni koji su im takvu punudu i iznijeli.

I prijavimo se mi za učešće na toj evropskoj smotri, a onda počinje presija. Umjesto da se fokusiraju na samu pjesmu i nastup oni su morali da brinu o milion drugih stvari. Nešto što je u drugim delegacijama bilo normalno u našoj je uvijek moralo dobro da se odvaga. Da se procijeni svaki novi trošak, je li baš neophodan ili ne. I kako je vrijeme prolazilo postajao je sve dublji taj jaz između prihoda i rashoda. Na štetu ovih prvih.

Sam sam prisustvovao nekim žučnim raspravama među članovima delegacije, tenzije su rasle i bilo je samo pitanje trenutka kada će do eksplozije doći. I ta priča o uticaju alkohola i tableta za smirenje možda i drži vodu u konkretnom slučaju, ali to je bio sam okidač. Taj pištolj je odavno bio napunjen i prislonjen njima na sljepočnicu.

U nekim drugim okolnostima taj sukob bi prošao kao i mnogi drugi prije njega. I oni bi to sami među sobom riješili. Ovog puta, naprosto, bilo je previše ljudi okolo. Svako od tamo okupljenih je pomalo dosolio tu čorbu da je na kraju ispala totalno nejestiva. Poneko od prisutnih vidio je u tome priliku i za vlastitu promociju. A onda su hejteri na društvenim mrežama izmilili iz svojih rupa i otvorili stare frontove. Državna televizija je, po kratkom postupku, našla žrtvenog jarca. I u pogledu nastupa u Stockholmu ne mora to nužno da ima negativne posljedice. Skandal je, u krajnjoj liniji, skrenuo pažnju na nas. Neželjenu, ali ipak pažnju.

Definitivno mi nije namjera da opravdam nasilje. Oni koji me poznaju znaju u kojoj se mjeri gnušam svake primjene sile. Tu nema opravdanja i tu nema ali. Namjera mi je nešto drugačija. Nadam se da na ovaj način bacam malo svjetla na onih devet desetina ledenog brijega koje ne vidimo baš odmah i dok ne zaronimo.

I hoću tamo gdje svi vide zlo da vidim dokaz bliskosti i ljubavi među ljudima koji su se našli u sukobu. Kao prava ekipa oni štite jedni druge. Mediji, žedni krvi htjeli su sočne i pikantne detalje i da se počnu nabacivati blatom jedni na druge. A oni su pokazali da znaju nadvladati i bijes i sujetu i poriv za osvetom. I zato imaju pravo da pjevaju o tome šta je ljubav. Nekad zaista jeste začarani krug. Kao i mržnja, uostalom. Čestitam im što su imali snage da izađu iz tog začaranog kruga mržnje u koji su ih svi pokušali zatvoriti.