Nekad vas neko na poseban način prati kroz život iako ni pod mukama ne biste mogli objasniti tu vezu. Tako je mene pratio Prince. Ili sam ja pratio njega. I nije to priča koja se može hronološki ispričati. To su neke sličice koje tek kad se sakupe na jednom mjestu i nekim samo meni znanim redom daju da se nasluti priča iza njih.

Sličica prva. Bilo je to ono vrijeme kad nam je Ante Marković omogućio da kupujemo njemačku marku po vrlo povoljnom i stabilnom kursu od sedam dinara. Bilo je to vrijeme kada se kod nas tek stidljivo pojavljivala novotarija poznata pod imenom CD player. Bio je to kraj osamdesetih i kao neko ko je profesionalno pisao o muzici imao sam obavezu da nabavim to čudo tehnike. I zaputim se u Graz da kupim liniju sa CD playerom. Naravno, tada dvočlani kućni savjet je donio odluku da može ta skupa igračka, ali kad se već ide tamo onda i se mora nabaviti i deterdžent i kafa i šta je sve tada bilo deficitarno. Kada se sve sabralo i oduzelo ispalo je da iz kućnog budžeta mogu iscijediti love i za dva kompakt diska, čisto da imam nešto vrtiti u tom playeru.

Znam da iz današnje perspektive neograničenog i besplatnog skidanja muzike izgleda nevjerovatno da je naš pristup muzičkim novitetima bio bolno ograničen. Ja sam još imao sreće pa sam dobijao većinu domaćih i nešto licencnih izdanja, ali u to vrijeme kompakt diskovi ovde još nisu objavljivani, a ogroman broj izdanja nije ni doživio da licencno bude objavljen u tadašnjoj Jugoslaviji. I kada sam stigao na odjel sa pop rock izdanjima otkrio sam kako izgleda moja verzija raja. I vagao sam i odvagivao. Prevrtao po rukama, čas ovaj, čas onaj album. I na kraju se odlučim da kupim novi album Alice Coopera “Trash” (tada posve aktuelan i tražen) i Princeov novi album “Graffiti Bridge”. Tada sam već bio njegov veliki poklonik. A otkrio sam ga slučajno.

Sličica druga. Završna godina fakulteta. Ploče su još uvijek hobi i ne slutim da će postati posao. Kupuješ ih na osnovu preporuka iz specijalizovane muzičke štampe i po onome što čuješ na radiju. Tako sam i ja čuo “Los Lobose” i toliko su mi se dopali da nisam imao dileme. Prvi izbor mi je bio njihov album “How Will the Wolf Survive?”. I opet se, nekako desilo da se našlo para za još jedan album. Čini mi se da sam dan ili dva prije toga na nedeljnom popodnevu uhvatio isječak iz filma “Purple Rain” i to baš naslovnu pjesmu. Kupim tada i Princea i taj njegov album. I doživim otkrovenje. Otkrio sam da postoji čovjek koji je na jednom mjestu skupio sve ono što je vrijedilo u muzici. Pomiješao crno i bijelo. Pomiješao hendrixovske režeće gitare sa skoro pa disko ritmovima. I otkrio sam da je “Purple Rain” samo najbliža uhu one najšire publike, a da je tu bilo puno više toga da se probere.

Sličica treća. Uvijek sam nekako Princea birao kao drugi izbor. Bilo je ljeto 1985.godine. Dan pred Live Aid. Sa nekom ekipom plovio sam iznajmljenom jedrilicom po Jadranu i tempirao sam da sve okončamo tako da stignem da pogledam Live Aid. U Splitu sam čekao autobus za Sarajevo i u izlogu sam ugledao novi album “Zabranjenog pušenja”, dvostruku ploču “Dok čekaš sabah sa šejtanom”. Treba li posebno pomenuti da sam ga morao imati iste sekunde. Nije preostalo puno u džepu nakon ljetovanja, ali u tamo se već nalazila karta za Sarajevo i dovoljno da se nešto pojede dok se autobus čeka. A onda mi je pogled pao i na Princeov album “1999”. Pa, ne mora se baš svaki dan jesti.

Sličica konačna. Pročitam vijest o njegovoj smrti. I podatak da je imao 57 godina. Uglavnom nebitno i strahovito važno. Toliko je imao moj otac kad sam ostao bez njega. Ne vjerujem u slučajnosti. Vjerujem u dobre pjesme. I u prapraunuku onog playera sa početka priče zavrtim pjesmu. Za oproštaj. “When Doves Cry” ili kako bi to “Orkestar” preveo – “Kada plaču grlice”.