Život je jednosmjerna cesta

Sve smo mogli mi. Samo da je duži bio dan. A dan bio prekratak. U mutno, glavobolno majsko jutro stigne te vijest da je otišla Jadranka Stojaković. Pokupila svoje boje i kistove, ostavila nedovršena platna i nedovršene pjesme, spakovala gitaru u kofer i otišla da se ubjeđuje sa anđelima kako je neuporedivo ljepše prebirati prstima po žicama gitare nego harfe.

Naprosto se ugasila iscrpljena borbom sa bolešću i borbom sa ovdašnjom birokratijom. Tiha i nenametljiva kakva je već bila nikada se nije gurala pred kamere, a mediji kakvi već jesu nikada se nisu trudili da o njoj saznaju više od par površnih informacija. Čak i prvi podatak iz njene biografije koji sada kruži po domaćim portalima je pogrešan. Neko je, negdje, u komšiluku pogriješio, a naši ovdje bez provjere prenijeli.

Nije Jadranka rođena, kako sad svi pišu, u Sarajevu. Rođena je u Kraljevoj Sutjesci. Ako ne znate gdje se to nalazi – potražite. Možda saznate više i o Jadranki, ali i o ovoj zemlji. Tačno je ono drugo. Da je rođena u julu 1950.godine. Prije nego je dobila ličnu kartu dobila je priliku da se popne na scenu sa grupom „Kombo 6“. Kad je napunila osamnaest prvi put je nastupila samostalno na festivalu „Mladi pjevaju proljeću“. Nije to bio baš nastup za pamćenje, a i sama je bila svjesna toga pa je odlučila da prije narednog festivalskog pojavljivanja dobro ispeče zanat.

Sa ujakom i njegovom grupom tri naredne godine je svirala po Njemačkoj i Norveškoj. Tada se, u Skandinaviji, desila ta njena velika i nikad prežaljena ljubav. Ljubav zbog koje je kasnije dugo, predugo bila sama. A iz te samoće su iskonstruisane neke ružne priče kojima se dokona čaršija hranila.

Kada se vratila u tadašnju Jugoslaviju htjela je odmah nazad u Evropu, na „Pjesmu Evrovizije“. Pjevala je te 1972.godine pjesmu „Tik, tika, taka“ i nije uspjela. Zato je naredne godine pobijedila na festivalu „Omladina“ u Subotici sa pjesmom „Ti ne znaš dom gdje živi on“. Na istom festivalu, godinu dana kasnije, imala je još uspješniju pjesmu – „Muzika je svirala“. Ta 1974.godina je nekako prelomna u njenoj karijeri. Dobrim dijelom i zbog saradnje sa Goranom Bregovićem koji je tek otpočinjao svoju priču sa „Bijelim dugmetom“. Iz tog perioda datiraju dvije sjajne pjesme kao rezultat njihove saradnje, pjesme „Čekala sam“ i „Ima neka tajna veza“ koju je Jadranka Stojaković otpjevala prije svih. A onda su joj se sva vrata otvorila nakon pjesme „Sve smo mogli mi“ iz 1975.godine i prvog albuma objavljenog naredne godine.

Sve je mogla, ali očito nije morala. Tokom narednih nekoliko godina objavila bi po jedan do dva singla godišnje čisto da je publika ne zaboravi, ali na drugoj strani nalazila je prioritete. Iz tog doba datira i njena saradnja sa tada mladim i nepoznatim Đorđem Balaševićem čiju je pjesmu „Život je jednosmjerna cesta“ otpjevala na zagrebačkom festivalu 1978.godine.

Tu pauzu u diskografskom radu iskoristila je da završi Akademiju likovnih umjetnosti, da radi muziku za televizijske emisije, a danas se malo ko sjeća da je u to vrijeme imala i redovnu kolumnu u „Oslobođenju“. U velikom stilu se muzici vratila 1981.godine sa albumom „Svitanje“. Na tom albumu je snimala pjesme na tekstove pjesnika poput Desanke Maksimović, Duška Trifunovića ili Alekse Šantića. Tada je zapravo, prvi put predstavljena njena verzija Šantićeve „Što te nema“. Ta će pjesma, uz „Sve smo mogli mi“, postati njen zaštitni znak.

Do kraja osamdesetih objavila je još nekoliko, manje ili više uspješnih, albuma, ali je za njenu dalju karijeru posebno značajan bio onaj koji je uradila za potrebe Olimpijade u Sarajevu. Naime Jadranka je na tom albumu prearanžirala i otpjevala neke od najpoznatijih tradicionalnih tema sa ovih prostora. Taj album je došao do jednog japanskog novinara koji je ostao oduševljen onim što je čuo. Ravnodušni nisu ostali ni oni kojima je puštao tu ploču po povratku u Japan i stigao je poziv Jadranki da otputuje do „obližnjeg“ Japana.

Dvoumila se i pripremala. Na albumu „Vjerujem“ iz 1987.godine imala je i dvije pjesme na japanskom jeziku. Čisto da provjeri kako to funkcioniše. Očito je funkcionisalo više nego dobro pa je 1988.godine spakovala kofere i otputovala za Japan. Ma koliko daleko bila od svoje zemlje i svog grada bolno je proživljavala devedesete i skoro posve nezapaženo je kod nas prošao podatak da je 1994.godine objavila album „Sarajevo balada“ posvećen gradu pod opsadom.

Nezgodan pad na jednom koncertu bio je okidač za aktiviranje i razvoj bolesti koja ju je polako, ali sigurno udaljavala od scene. Vratila se u Sarajevo, ali zbog strogih birokratskih propisa nije mogla vratiti i svoj predratni stan. Dok je imala snage objavila je još dva albuma i izvanrednu kompilaciju „Boje zvuka“ sačinjenu od tri kompakt diska i jednog DVD-a.

Već tada je svima bilo jasno da je samo pitanje trenutka kada će Jadranka stići do kraja svog puta. Kako je sama davno otpjevala na drugu stranu ne možeš ići jer život je jednosmjerna cesta.

 

Advertisements

One thought on “Život je jednosmjerna cesta

  1. Prekrasan text I posveta posebnoj zeni koja nije patila za medijskom paznjom. Umjetnica!!! A njih je pravih nazalost sve manje. Nedavno odgledam documentarac o Janice Joplin…isto. Umjetnica koja je zivjela da pokloni svoj dar drugima. Nije mi namjera da poredim neporedivo Ali ta tanka nit senzibiliteta u glasu, osjecaju, emociji Koju Su bile u stanju prenijeti nije ovozemaljski objasnjiva Ali jasno da je ista. Divna nasa Jadranka

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s