Dva i po promila Eurosonga

Što se tiče naših novinara koji prate popularnu muziku priča o „Eurosongu 2016“ bila je gotova u srijedu ujutru. Nakon što naši predstavnici nisu ušli u veliko subotnje finale. Zapravo kao da je iz svih tih napisa moglo da se iščita kako je krajnje  glupo što organizator uopšte nastavlja sa tom eurovizijskom pričom kad smo mi već ispali. Ja sam odnekud načuo da „Eurodong 2016“ još uvijek traje, čak i bez Bosne i Hercegovine i suzdržao sam se od pisanja o ovom takmičenju dok sve ne bude gotovo. A postojao je i taj formalni razlog što sam kao član bosanskohercegovačkog žirija imao obavezu da se suzdržavam od davanja bilo kakvih insajderskih informacija.

Mada, kad malo razmislim, šta sam ja tu uopšte svojim glasanjem mogao promijeniti? Proračunao sam vrijednost mog glasa i došao do rezultata od dva i po promila uticaja na konačne rezultate, koliko je meni dodijeljeno. I svim ostalim članovima žirija, da ne bude zabune. Vjerujte, znao sam likove koji su imali veći procenat alkohola u krvi.

Prvo o prvom. Ili o prvoj. Ukrajinka Jamala je, naprosto bila toliko dominantna sa svojom pjesmom da bi bila nepravda kosmičkih razmjera da nije pobijedila. I to nema nikakve veze sa temom pjesme, politikom, ideologijom, geostrategijom ili bilo kakvim simpatijama stečenim po osnovu ovog ili onog kolektiviteta. Za sebe mogu tvrditi, a za ostale iz žirija vjerujem, glasali smo isključivo po onome što smo čuli i vidjeli na eurovizijskoj sceni. Pjesma je toliko bila dominantna da tu nije bilo dileme.

Jednako smo pogodili i drugoplasiranu Australiju. Čisto pjevački gledano možda najupečatljiviji nastup ove godine. Iz onog krhkog tijela izlazio je glas koji je išao u takve visine da je ozbiljno ugrožavao vazdušni saobraćaj iznad Stockholma.

Tek treći su bili favorizirani Rusi za koje sam i sam, nakon prvog preslušavanja snimaka svih pjesama, bio sklon da vjerujem da će da pobjede. Kada je, međutim, došlo do toga da se sve te pjesme izvedu uživo pokazalo se da nisu uspijeli prenijeti to što smo čuli na studijskom snimku, a da su neki drugi donijeli kvalitet više i to naprosto nije bila pobjednička pjesma. Sama pjesma je ostala u sjeni pomalo pretjeranog igranja sa efektima.

I moram priznati da mi je još u februaru vlastiti sin govorio kako Ukrajina ima najbolju pjesmu. Kad sam je čuo i vidio druge polufinalne večeri u Stockholmu ni ja više nisam imao nikakve sumnje.

Bilo je ove godine na „Eurosongu“ svega i svačega. Simpatične Belgijanke koja nas u pjesmu uvodi ritmom iz davne pjesme grupe „Queen“, ili gruzijski rokeri koji podsjete na „My Sharona“. Bilo je i odličnih izvođača koji nisu dobacili ni do finala. Kao što je Serhat koji je predstavljao San Marino i kome smo, kao žiri, u polufinalu dodijelili drugo mjesto. Uzaludno, pokazalo se. Pa i naši su, po svemu viđenom, morali završiti u finalu. A nisu.

Je li mi žao zbog toga? Jeste. Je li u pitanju nacionalna tragedija kako se sad prikazuje? Naravno da nije. Je li javnost prevrtljiva pa oni koji su se do juče kleli u tu pjesmu sad svima okolo tvrde kako su od početka znali da je bez veze? Naravno da smo takvi. A ako me pitate zašto nismo ušli u finale neću vam odgovoriti jednoznačno. Nema tu jednog razloga koji je presudio. Ali ima ih mnoštvo koji su nam odmogli na tom putu. Pojedinačno ne bi nas spriječili da se i mi popnemo u subotu na tu pozornicu, ali onako u zbiru su presudili.

To što smo pjevali na svom jeziku? Lako moguće. Niko ko je pjevao na svom jeziku nije uspio ući u finale. Izuzev Australije, ali njima je, eto slučajno, engleski maternji jezik.

Jesmo li imali lošu izvedbu? Vjerovatno za nijansu slabiju nego na generalnoj probi u ponedjeljak. Ali žiriji su ionako ocjenjivali taj nastup od ponedjeljka, a on je bio pun energije i emocije.

Je li do bodljikave žice? Ne bih da kritikujem postavku našeg nastupa, ali bilo mi je sve to, pomalo pretenciozno. Da smo imali pjesmu sa takvom porukom bilo bi mi jasnije. Ovako, imamo tipičnu ljubavnu pjesmu, čiji tekst, usput devet desetina onih koji glasaju ne razumije, a vizuelno je predstavimo kao potpuno mračnu temu.

U redu, shvatio sam poruku. Priča o izbjegličkoj krizi o kojoj više niko ne priča. Mi, koje je izbjeglički val zaobišao, održali smo lekciju onima koji se još bore kako smjestiti tu silu pristiglih izbjeglica. I onda se čudimo što nam Mađari ili Austrijanci nisu dali više bodova. Ili neke druge zemlje smještene na toj izbjegličkoj transverzali. U čitavoj ovoj priči njih šestero sa mikrofonima najmanje su krivi. Sem možda što nisu insistirali na drugačijoj vizuelnoj prezentaciji svoje pjesme.

I sve to kad se nakupilo mi smo, u konačnici, bili jedanaesti u polufinalu. Mjesto iza Hrvata koji su se ipak plasirali. Sigurno je simbolično, ako već ne i znakovito da je istu sudbinu imala i Kaliopi. I ona je pjevala na svom jeziku i na kraju bila jedanaesta i to opet iza zemlje iz Regiona, iza Srbije koja je uhvatila posljednji voz za subotnje finale. I da su diskvalifikovali, kao što su najavljivali, Armeniju mi bi se našli umjesto njih u finalu. Eto, koliko je nedostajalo.

Ponešto se mora reći i o glasanju. Novom sistemu glasanja. Ne samo da je ovako ponovo vraćena neizvjesnot oko pobjednika do samog kraja nego je postignuto i nešto drugo. Pokazalo se, vrlo jasno, kolika je razlika izmedju glasova žirija i glasova publike. I tako se vratio dignitet struke. Jer samo uz pomoć publike nastup onog „crvenog mundira“ iz Poljske mogao je biti tako izdašno nagrađen. Mada, da se samo žiri pitao iduće godine bi gledali „Eurosong“ u jutarnjim satima i iz Australije. Kako valjda i priliči.

Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s