U normalnim okolnostima ne bih pisao nekrologe glumcima. Postoje pozvaniji i stručniji da pišu o tome. Međutim, kako je ovo prestala biti priča o mrtvom glumcu i dobila neke druge dimenzije shvatio sam da kod nas niti ne postoje normalne okolnosti. Svaka moguća situacija od sportske pobjede ili poraza, do nagrade glumcu ili njegove smrti koristi se za priču o „nama“ i „njima“. Iako niko da precizno definiše ko smo to „mi“, a ko su to „oni“.

Pretpostavljate da se radi o smrti Velimira Bate Živojinovića. Iz sarajevske perspektive žalovalo se za Walterom. Imao sam neku neobjašnjivu potrebu da preciziram identitet pokojnika i na društvenim mrežama sam ostavio post u kojem je stajalo: „Nije otišao Walter. Otišao je čovjek koji ga je za dobar honorar glumio. I glumio da voli Sarajevo. I to ne naročito uspješno“.

I onda su krenuli lajkovi i dislajkovi. Komentari. Podrške i optužbe. Većina onih koji su me napadali, ali i većina onih koji su me podržavali totalno su promašili poentu. Nije mi bila namjera da se uključim u raspravu o tome treba li Sarajevo da žali za Batom ili treba da se prisjeti njegovih stvarnih i izmišljenih grijehova prema ovom gradu ili treba da ignoriše cijelu priču.

Predlagao sam četvrti put, onaj koji očito malo koga zanima. Dajte da se fokusiramo na činjenice. Da li je Velimir Živojinović Walter? Nije, niti je ikad bio. Vladimir Perić Walter je ubijen u aprilu 1945.godine i to je jedini pravi Walter. Izuzmemo li simboličnu poruku sa kraja Šibinog filma kada njemački oficir pokazuje na grad u kotlini i kaže „Das Ist Walter“.

Jedina sličnost  između Waltera i Bate jeste u tome da su obojica rođeni u Srbiji. Walter u Prijepolju. Baš me zanima kako ovi sarajevski šampioni netrpeljivosti podnose činjenicu da je jedan od najvećih heroja ovog grada i njegov svojersni simbol, zapravo – Sandžaklija.

Bata Živojinović jeste glumio Waltera. I to je fakat. I za to je bio plaćen. A ne za to da poprimi bilo kakve moralne osobine lika koji je tumačio. Ili njegovu ljubav prema Sarajevu. Zašto bi Velibor Bata Živojinović nešto posebno volio Sarajevo i zašto bi Sarajevo nešto posebno voljelo njega. Nije rođen u ovom gradu. Nije živio u ovom gradu. Snimio je tu par filmova od kojih je jedan poprimio dimenzije simbola. Pa šta? Pa ništa, samo nedovoljno za neku veliku međusobnu ljubav.

Zapravo nedovoljno i za neku veliku međusobnu mržnju. Grlio se u toku rata sa Karadžićem na Palama? Nije digao glas protiv ubijanja Sarajeva i njegovih stanovnika? Nisu ni mnogi drugi pa se od toga ne pravi slučaj. Procjenjivati i precjenjivati njegov značaj i uticaj na osnovu uloge u jednom filmu besmisleno je, da ne kažem glupo.

Istorija će već naći mjesto za njega u ovdašnjim kinematografijama. Je li previše nazvati ga legendom? Uzme li se u obzir samo popularnost kakvu je imao kod publike i ovdašnjih režisera tokom dvije – tri decenije sigurno ne bi bilo pretjerano. Uzme li se u obzir originalnost i inovativnost onoga što je radio nisam baš siguran, ali hajde da to ostavimo stručnjacima. Meni lično se čini da je ponajviše bio fah glumac, stvoren za uloge partizanskih heroja oslikane u crno – bijeloj tehnici bez imalo nijansi između, nijansi koje bi dale dodatnu notu ljudskosti njegovim likovima.

Istini za volju socrealističkoj kinematografiji te nijanse nisu ni bile neophodne. On je bio John Wayne ovdašnjeg filma. Kamenog lica na kojem je svaka naznaka osmijeha bila naznaka nedozvoljene slabosti. Bez obzira na sve kasnije uloge, pa i u komedijama, on će ostati upamćen kako garavog lica, stisnutih usana sa vječitim šmajserom u rukama ubija Švabe pouzdanije od svih savezničkih armija zajedno.

On jeste bio partizanski spomenik našeg djetinjstva oživljen na filmskom platnu. Ali nikad nije bio Walter. Bar ne onako kako bi ga neki danas predstavili. Prepoznali su to i mudri Kinezi. Mislite li da je slučajno što su, kada je Bata Živojinović, nakon decenijske vladavine filma „Valter brani Sarajevo“, konačno sletio u Kinu, razočarani rekli: „Ne, to nije Walter“. I ja kažem „Ne, to nije Walter“ bez ikakve namjere da kažem bilo šta drugo.