“Dvojka”za čistu peticu

Prošlo je mjesec dana od izlaska novog albuma Damira Imamovića i njegovog „Sevdah Takhta“. I to je bio onaj minimalni period neophodan da bi se usudio da uopšte pišem o ploči „Dvojka“. I nisam pogriješio niti se zabunio kad sam napisao „o ploči“. O ploči, bezbeli. Nakon dugo, dugo vremena jedno sevdah izdanje se pojavilo i na formatu vinilne ploče.

U ovih mjesec dana svako malo bih se vratio ovom albumu. Preslušao ga ponovo. U cijelosti ili tek pokoju pjesmu. Puštao sam da se utisci slegnu i samo u jedno sam bio siguran. Damir Imamović i njegova ekipa snimili su ploču koja ruši postojeća i uspostavlja nova pravila kada je sevdah u pitanju.

Sad se vi pitate kakva nova pravila? Zar nije sevdah jednom zauvijek dat? E, to je najljepše od svega. To što Damir Imamović pokazuje da sevdah nije i ne mora biti neka okamenjena forma koju je dozvoljeno interpretirati, ali unutar koje nije dozvoljeno bilo šta mijenjati.

I zato je „Dvojka“ toliko poseban i toliko revolucionaran projekat. To je zbirka od jedanaest pjesama što tradicionalnih, što Damirovih autorskih koje tvore jedinstvenu cjelinu. I to takvu cjelinu u kojoj i jedne i druge pjesme stoje prirodno zajedno i nose istu atmosferu i isti ugođaj i imaju jedinstvenu i prepoznatljivu formu. I naprosto vi znate da je to sevdah neovisno da li je neka od tih pjesama stara pedeset, sto ili dvije stotine godine ili je nastala nedavno, osmišljena od Damira Imamovića. To što nam je ponuđeno jeste sevdah i svi budući teoretičari ove vrste muzike moraće sa ovim albumom računati kao sa referentnom vrijednošću, kao sa ugaonim kamenom. Kao sa ishodišnom tačkom nakon koje se autori usuđuju ponovo stvarati u oblasti sevdaha.

Kao čovjek koji je izrazito duboko u sevdahu, i to ne samo kao interpretator nego i kao vrsni poznavalac istorije i fenomena sevdaha, Damir Imamović je svjestan da će to što on radi neki ocijeniti skoro pa kao blasfemiju. I takvi neće biti u pravu. Sevdalinke kako ih on interpretira ni u čemu ne odstupaju od onoga što sevdalinka suštinski jeste. Samo u nekim manje bitnim elementima same izvedbe to se može nekome učiniti kao nepoštivanje tradicije.

Ali zar je u tome suština? Samo za naših života, u nekih pedesetak godina, način interpretacije sevdalinke i instrumentarij koji ju je pratio već se mijenjao. Mijenjao se i ranije i mijenjaće se i dalje. I jako je bitno razlučiti, ako već „branimo“ sevdalinku od „pomodnih novotarija“ kako neki kažu, da li zaista branimo izvornost sevdalinke ili vlastitu naviku. Možda samo želimo očuvati vlastiti doživljaj sevdalinke.

Damir Imamović je uspio to da nadraste. I moje duboko uvjerenje je da još nismo svjesni njegovog uticaja na revitalizaciju sevdalinke. Imao je hrabrosti da ne robuje okamenjenim formama. Pa čak ni vlastitim formama. Zato on i može da svoj šesti album nazove „Dvojka“. Zato što se i sam mijenjao. Zato što ovo što radi sa „Sevdah Takhtom“ jeste i isto, ali opet i drugačije u odnosu na ono što je radio sa „Damir Imamović Triom“ ili kao solo izvođač ili što je ponudio na onom koncertnom albumu snimanom u Svrzinoj kući.

Do sada se usuđivao uzeti tek po koji stari zapisani i sačuvani tekst i davao bi mu muzičku podlogu. Na ovom albumu je otišao korak dalje. Ogroman korak dalje. Odvažio se pisati vlastite tekstove za sevdalinke. I to tako da formom pripadaju u potpunosti sevdahu, a da opet pričaju o našem vremenu. Onako kako je to sevdalinka, zapravo, uvijek i radila.

Sevdah je ponovo među nama, ne više kao tradicija koja se nanovo iščitava, nego kao forma koja se nanovo ispisuje. I zato je „Dvojka“ album za čistu peticu.

 

Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s