Rođena 4. jula

Ovo vam je priča o Mariji. Mojoj prijateljici Mariji koja je ovog 4.jula napunila pola vijeka. Ne znate vi Mariju. A ako je kojim slučajem znate onda vam je sve jasno. Od tih njenih pola vijeka ja je poznajem skoro tri petine. Rodila se u trenutku kad su Amerikanci slavili neku okruglu godišnjicu svoje nezavisnosti. Slavilo se i preko okeana, u Vogošći. Tamo su Gavro i Katica dočekali prinovu u porodici i ne sluteći da će im kćerka svoj pedesti rođendan baš slaviti preko okeana. I još dvadesetak njih prije toga.

A ja se sjećam kako smo slavili njen dvadeset i peti rođendan. Bio je 4.juli 1991.godine. Okupili smo se u stanu njenih roditelja, prilično velikom za socijalističke uslove. Ma prilično velikom za svake uslove, ako ćemo pravo. Bilo je to vrijeme kada je trajao onaj, skoro pa beskrvni, rat u Sloveniji nakon njenog otcjepljenja od Jugoslavije. Pojma mi tada nismo imali i bilo smo tek nešto obavješteniji od onog čuvenog vojnika sa još čuvenijom rečenicom “Oni kao hoće da se otcijepe, a mi im kao ne damo”.

Pojma mi nismo imali. Ni o čemu. I bili smo, kao i sve neznalice ovog svijeta, uvjereni da sve znamo. I svi su listom na tom rođendanu bili spremni da se “napiju krvi” vjerolomnim Slovencima. Osim jedne male rođendanske frakcije koja je, tada bogohulno, tvrdila kako je glupo nekoga puškom tjerati da živi sa tobom. Tu manjinu sačinjavali smo tada Marija i ja. Ali nikad više nismo imali priliku da kažemo “jesmo li vam rekli?”. Nikad se više ekipa nije okupila u takvom sastavu.

Već narednog njenog rođendana i ona i ja smo, skupa sa svojim boljim polovinama, bili protjerani iz svoje Vogošće. Jasna i ja smo bili tada u Zenici, a ona i njen Senad negdje u Njemačkoj. Naši zajednički prijatelji Zoka i Snježa bili su zauzeti drugim stvarima. On ratovanjem za “svetu nacionalnu stvar”, a ona opremanjem novog i većeg stana koji su prisvojili, stvarima iz drugih stanova koji su još bili “neprisvojeni”. Komšijski stanovi su preko noći postali saloni namještaja i bijele tehnike. Marijina mama je bila prisiljena da se divi osjećaju za stilsko uređenje kćerkine dojučerašnje prijateljice. Da se nije divila bila bi sumnjiva. Jer već je bila sumnjiva. Što zbog svog sumnjivog nacionalnog porijekla, što zbog kćerkine neobjašnjive odluke da se uda za muslimana.

Htio sam baš da izbjegnem taj dio priče, ali nekako sam od sebe se vraća. To da je moja prijateljica Marija dijete iz srpsko-hrvatskog braka. To da se udala za Senada, za mog Senu i rodila mu dva sina i zajebala svaku čistu etničku priču. Ali nije ona namjerno pravila tu multietničku priču koju bi mnogi sad da dignu na nivo simbola. Iako se ubila za reklamu o bosanskoj toleranciji Marija je samo živjela svoj život vođena srcem. Onako kako su to prije nje učinili njeni Katica i Gavro. Bez pitanja šta je lakše i šta je jednostavnije.

U mom životu postoje prijatelji koje poznajem duže od nje i Senada. Postoje i ljudi sa kojima sam se intenzivnije družio. Ali ne postoji prijateljstvo koje je tvrdoglavije izdržalo u ratu protiv oba ona najveća neprijatelja svakog prijateljstva. Protiv vremena i daljine. Velika voda koja se isprječila između nas ipak nije bila dovoljno velika da ga utopi.

Postoje takve neprocjenjive stvari. Stvari na koje moraš staviti oznaku “pazi lomljivo”. Ali nekada baš takve stvari izdrže one najteže lomove i potrese, a da i ne napuknu. Takva je bila i ta njihova ljubav. Na svim mahalskim kladionicama imala je status totalnog autsajdera. A ona, sva od najtanjeg porcelana, je i opstala i ostala. I dala dva predivna sina. I ne, neću vam reći kakvim je argumentima Seno pokušavao da izbjegne prisustvo u porođajnoj sali. Ali nema šanse da vam se ne pohvalim podatkom da su nas nazvali nakon rođenja svog prvog sina i pitali da li može da se zove kao naš. Tako je moj Arnej dobio imenjaka tamo negdje u Kanadi. A ja razlog da se raspekmezim svaki put kad pričam ili pišem o tome.

I ne znam da li joj je Senad otkrio, ali ja ću da budem izdajnički gad i da joj priznam da je postojao “podli” plan da joj za pedeseti rođendan Seno “pokloni” nas. Moju Jasnu i mene koji smo konačno trebali tada doputovati u Kanadu. Nismo. Stvari rijetko kada ispadnu onakve kako ih planiramo. I tog 4.jula mi smo bili u Vogošći, a oni negdje na Kubi. I pojma vi nemate, ako i dalje vjerujete da nismo bili zajedno.

 

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s