Svaki klinac ima svoje junake. Svojevrsne ikone koje su trasirale put njegovog odrastanja. Ja sam imao “Želju”. Neko bi mogao iskopati inkriminirajući podatak iz moje biografije da sam sve tamo do treće – četvrte godine života navijao za splitski “Hajduk” i to na nagovor pokojnog Ljubomira Miličića, komšije koji je stanovao ispod nas. A onda je komšija preko puta, Sreten Đokić, inače zakleti “željovac”, odnekud kao argument potegao čokoladu i moje srce se premjestilo na Grbavicu, gdje je i do danas ostalo. U svoju odbranu samo mogu da kažem da je to bila druga polovina šezdesetih i da je čokolada puno više vrijedila nego danas.

Nešto kasnije kada sam počeo sakupljati sličice fudbalera, ići na utakmice i zagriženo pratiti tada strašno jaku domaću ligu, u toj priči počeli su se izdvajati draži od dražih. Moj izbor su bila dva Josipa. Jedan koji je skakao u svom, a drugi u tudjem šesnaestercu. U pitanju su, naravno, Katalinski i Bukal. Škiju (Katalinskog za one neupućene) upoznao sam tamo negdje iza rata i to u vrijeme kad se bavio politikom. Bukala nikad nisam sreo. Nikad i neću. Otišao je mitski centarfor mojih nježnih godina.

Sve sam znao o njemu. I onog potvrđenog i još više onog izmišljenog i nevjerovatnog. Oni stariji su me uvjeravali i kleli se u majku da su gledali kad je tako udario loptu da je njegov šut slomio prečku. Ili da je onesvijestio jadnog golmana koji se usudio da mu odbrani penal. Izmišljale su se takve nevjerovatne priče kao ona da je FIFA izmjerila snagu njegovog šuta i iz bezbjedonosnih razloga tražila da mu se neke vene odstrane iz šuterske noge.

Mogao je puno bolje kapitalizirati tadašnju popularnost. Ali koliko je bio nezaustavljiv u protivničkom šesnaestercu toliko je bio skroman u svojoj postigračkoj karijeri. Ostao je u fudbalu, ali tada je to postala igra u kojoj su laktovi postali puno važniji od nogu. A on nikad nije naučio tako da igra u toj životnoj igri. I moguće da je jedva dočekao da sudija prije neki dan odsvira kraj.

A zapravo sam i sam nekako prestao pratiti fudbal malo nakon Bukalovog vremena. I znate ko mi vraća vjeru u fudbal? Žene! Ma koliko taj ženski fudbal pokušali zatrti u ovoj zemlji djevojke iz Sarajeva okupljene u klubu SFK 2000 postižu nevjerovatne rezultate. I to godinama. A kad ste zadnji put gledali neku njihovu utakmicu na ovdašnjhim televizijama? Ušle su u šesnaestinu finala Lige evropskih šampiona pa mogu prije očekivati da ih vidim na Eurosportu nego na državnoj televiziji. Onoj istoj televiziji koja urodno prenosi svake godine bruku njihovih muških kolega.

Ja znam da ću u oktobru gledati njihove utakmice sa Ruskinjama pa makar morao krasti signal iz Moskve na internetu. Ako djevojke Samire Hurem naprave kakvo čudo (a moguće je) svi će se kleti u njih i požuriti da se slikaju sa njima. Onako kako to vlast na svim nivoima obično radi. Hajde bar ovaj put budite pametni i podržite ove djevojke i ovaj klub. Ne tražite da budete dio čuda kad se desi. Potrudite se da učestvujete u stvaranju tog čuda. A onda će i neke druge djevojčice početi nositi dresove svojih junakinja iz komšiluka.

Namjerno nisam ništa pisao o glavnoj sportskoj temi ovih dana, o fudbalskim i košarkaškim kvalifikacijama naših najboljih muških reprezentacija. Nisam pisao ni o onom košarkaškom derneku koji su svi odreda osudili. Što zbog muzike koja se tamo slušala što zbog sumnje da je tamo bilo i alkohola. Mene je taj dernek obradovao. Pa neka su ih Rusi rasturili u prvoj utakmici. Draži su mi ovako kad se druže i zajedno vesele pa makar i gubili nego da pobjeđuju, a pred te pobjede dolaze zasebnim limuzinama patentiranim za sportske vedete.

Osim toga, sjećam se da je nezvanična himna hrvatske nogometne reprezentacije na Svjetskom prvenstvu u Francuskoj 1998.godine bila Severinin “Djevojka sa sela” pa im to nije smetalo da stignu do trećeg mjesta.