Iznenadilo me poprilično kad sam vidio da su “Lačni Franz” i Zoran Predin udružili snage i ponovo objavili jedan album pod nazivom “Svako dobro”. Zapravo, mogli bi smo reći kako su objavili čak dva albuma jer je, tamo negdje u proljeće ove godine, izašao i njihov album na slovenačkom pod nazivom “Ladja norcev”. Da ne bude zabune, radi se o apsolutno istim pjesmama, samo što su u jednom slučaju tekstovi urađeni na slovenačkom, a u drugom na (kako to sam Predin kaže) hrvatskom, mada bih ja to radije nazvao našvilijem.

Samo, veliko je pitanje koliko je to zapravo “Lačni Franz”. Oni su bili tipičan bend za osamdesete i za tadašnju Jugoslaviju. Već kad smo ušli u devedesete i kad je zajednička država počela da se rašiva po šavovima ni “Franzi” više nisu bili zajedno. Od početka devedesetih njihov glavni autor i prepoznatljivi vokal Zoran Predin je otpočeo solo karijeru i ma koliko kasnije imao svojih bendova, to su ipak bili samo prateći bendovi vrsnog autora i sugestivnog pjevača.

Istini za volju, okupili su se da urade još jedan album, tamo negdje 1994.godine. I to jeste bio “Lačni Franz” uprkos činjenici da drugi najvažniji čovjek sastava Oto Rimele nie bio tu. U to vrijeme sam se družio sa Predinovom prvom ženom Renatom i preko nje sam dobio taj album i prije nego je zvanično izašao. I bio je to jako dobar album, i što je još važnije to jeste bio “Lačni Franz”. Ostatak ekipe je čak 2001.godine, bez Predina i bez Rimelea, snimio pod imenom “Lačni Franz” album “V peni sprememb”.

Ovo što nam se danas nudi pod tom etiketom nije ništa drugo nego Zoran Predin koji je oko poznatog brenda okupio nekolicinu mladih muzičara i dao im priliku da u biografiju upišu da su svirali u slavnom bendu. Samo što to nije dovoljno. Uz svo uvažavanje Predin nije Štulić pa da je svejedno ko s njim svira i da to opet bude “Azra”. Nije pomoglo ni to što su obnovljene (u novim verzijama doduše) i četiri stare pjesme benda (“Praslovan”, “Jebiveter”, “Na svoji strani” i “Bog nima telefona”). Uz sav trud da ih osavremene, da ih učine primjerenim današnjem trenutku meni stare verzije, meni originalne verzije zvuče neuporedivo bolje, ubjedljivije i iskrenije.

Neko bi mogao primjetiti kako je do mene. Kako me drma kriza srednjih godina i kako mi se čini da je sve u mojoj mladosti bilo bolje. Da je paradajz bio ukusniji, djevojke ljepše, a muzika bolja. Nikad se ne zna, ali nekako mi se čini da uspijevam izbjeći te zamke koje nam nostalgija postavlja i uvijek nastojim pronaći nešto dobro u onom novom što nam se nudi. Ovde naprosto taj novi “Lačni Franz” nije ispunio očekivanja kakva sam mogao i kakva sam morao imati od benda sa takvim imenom.

Ne kažem ja da je to loš album. Možda je čak i bilo potrebno Predinu da okupi pravi rock band oko sebe jer su neke pjesme tražile takvu formu. Ali mogao je taj bend i drugačije nazvati, a ne “Lačni Franz”. Hajde, recimo da shvatam i njegove motive. Možda je ovim htio da pošalje poruku – “Franz” to sam ja! Možda je nagovoren od onih takođe podložnih nostalgiji koji su sanjali povratak nekada velikog benda. Ne vjerujem ni da je komercijalni efekat tu posve nebitan. Bilo kako bilo “Lačni Franz” se vratio. Kakav je da je.

Što se samog albuma tiče u pitanju je sasvim solidno ostvarenje. Predinov autorski potencijal još nije iscrpljen, a momci znaju da sviraju. Bilo je zanimljivo čuti i kako neke njihove velike pjesme poput “Praslovana” ili “Na svoji strani” zvuče u prepjevu. Zanimljivo i ništa više. Iako su sada otpjevane na jeziku koji puno bolje razumijem nego slovenački izgubile su mi nešto u tom procesu. Nešto jekao bitno i rekao bih nešto esencijalno. Sada ih možda bolje razumijem, ali u originalu sam ih puno bolje osjećao.

Kao vrhunski pjesnik Predin vješto barata rimama i na “tuđem” jeziku. Zadržimo se na njegovoj klasifikaciji i recimo da zna pisati pjesme na hrvatskom, ali meni su i dalje puno draže one koje je odsanjao na slovenačkom. Nema veze što su se oficijelno vratili na scenu ja ipak ostajem gladan tog “gladnog Franca”.