Navršilo se punih 25 godina od kada je Toma Zdravković odlučio da promjeni kafanu i provjeri ugostiteljske objekte obližnjeg neba. Imao je svega 53 godine. Da je poživio ni danas ne bi bio prestar za pjevanje. I sigurno nije od one vrste pjevača kojih se treba prisjećati po velikim koncertima i po još većim arenama. Nije volio velike dvorane za života, zašto bi se nešto promijenilo nakon smrti?

Ako već nešto treba da se mijenja onda neka se mijenja onako kako je nas mijenjao Toma Zdravković. Kako je nenamjerno i nenametljivo ublažavao našu netrpeljivost prema narodnoj muzici. Sjećam se, na pragu svojih dvadesetih bio sam, blago je reći, nesklon narodnjacima. Onako kako samo mladost zna biti isključiva. Sa druge strane, opet, nisam bio gadljiv kad je kafana u pitanju. A to, složićete se, baš i nije ambijent u kojem bi ste mogli očekivati hard rock akorde. Niti bi vam i prijali, ako ćemo pravo.

I onda sam otkrio Tomu. Veličanstvenog i neponovljivog. On je znao to da pomiri. On jeste izvodio narodnu muziku, ali nikad nije bio “narodnjak”. Bar ne narodnjak u onom smislu koji je kasnije izrodio turbo folk. I iz ove današnje perspektive čini mi se da je on izlazio van žanrovskih okvira. Mada, oni koji vole da stavljaju ljude u fioke sa naljepnicama sigurno bi ga stavili u onu sa natpisom “narodna muzika”.

Samo što ima ljudi prevelikih za fioke. U njegovom glasu se mogla prepoznati sjeta francuskih šansona. Tugu nam je tako precizno isporučivao poput najvećih bluz majstora. Možda bi najpreciznije bilo definisati ono što je radio kao soundtrack jednog boemskog života. Ma koliko to pozivanje na njegovu boemštinu bilo izlizano i deplasirano.

Početak mog profesionalnog pisanja o muzici zahvatio je nekoliko posljednjih godina njegovog života. On je bio jedini čovjek iz tog svijeta, meni muzički dalekog, s kojim sam želio napraviti i s kojim sam napravio intervju. U nekoliko navrata. I nisam zadovoljan tim intervjuima. Nikada u njima nisam uspio prenijeti ono što sam zaista osjećao u tim susretima sa čovjekom koji je u komunikaciji bio neočekivano tih.

Posljednji put smo razgovarali kada je pjevao u restoranu “84” na Skenderiji. Bio je to 26.februar 1991.godine. Moj brat je slavio rođendan i desio se jedan od onih rijetkih trenutaka kada posao postane užitak. Bila je tu i naša prijateljica Milka za koju je Toma bio sve. I car i Tito. I to joj je bila prilika da ga upozna. Jedna od posljednjih mada to tada nismo znali. Moguće da je to bio i njegov posljednji nastup u Sarajevu.

Kasnije, kada se pročulo da je bolestan, Milka se ozbiljno raspitivala kako bi mu mogla dati bubreg. A valjda je to neka poštena razmjena. Bubrega su dva, a on je dao nama srce. Jedno i jedino što je imao.

Taj posljednji susret s Tomom označio je nekako i kraj moga “doba nevinosti” kako taj period volim nazivati i dan danas. A može i doba naivnosti. Ne bi se puno pogriješilo. U mjesecima koji su uslijedili nisam mnogo mislio o Tomi. Ali kad je zadnjeg dana septembra, zadnje godine pred belaj stigla vijest da je preminuo u Beogradu nisam se začudio.

Znao sam da ga nije bolest ubila. Ili bar ne samo bolest. Kako je neko poput njega mogao shvatiti tadašnje podjele na “naše” i “njihove”? Pa on je bio naš gdje god se pojavio. U tim silnim nacionalnim podjelama on je imao svoju naciju koja nije pravila partije, koja se nije naoružavala i koja nije prijetila. Imao je kafansku naciju koja, uprkos svojoj brojnosti u nekadašnjoj Jugoslaviji, nikada nije dobila svoju konstituvnost.

Umro je zato što je na scenu stupao jedan svijet u kojem nije želio da živi. Umro je i zato što je na nebu postalo pomalo dosadno, a anđeli se ulijenili i udebljali. I valjda i tamo gdje je otišao postoje nekakve kafane. I valjda i tamo s vremena na vrijeme zapjeva. A onda? A onda i anđeli razbijaju čaše.