Nekako mi se potrefilo, podesilo i namjestilo da sam u posljednje vrijeme dosta pisao o uticajima tradicionalne muzike na nove muzičke stvaraoce u Bosni i Hercegovini. I nakon priče o Damiru Imamoviću, a prije nego izađe novi album Amire Medunjanin do ruku mi je došao koncertni album mlade etnomuzikologinje i interpretatorke tradicionalne muzike Zorane Guja.

Ova nevjerovatna djevojka sa Pala tako me diskretno i nenametljivo svojim albumom upozorila da  bosanskohercegovačka muzička tradicija ne počinje i ne završava isključivo sa sevdahom. Ona je sebi u zadatak dala da nam prezentira svo bogatstvo ženskog pjevanja srpskog ili pravoslavnog življa, kako vam je draže.

U pitanju je zapravo snimak koncerta od 12. januara 2015.godine kada su Zorana i njen “Ethno Orchestra” napravili noć za pamćenje. Nisam bio na tom koncertu, ali nije teško, kada u playeru pustiš ovaj CD, osjetiti kako Zorana svojom interpretacijom zavodi i mami slušaoca u neke davne predjele, u neke svjetove iz bajki, ne ostavljajući mu nikakav drugi izbor do da se prepusti muzici.

Najljepše u čitavoj priči jeste u tome što Zorana zna vrijednost pjesama koje izvodi. Ona nije tek talentovano djevojče kome je Bog dao dobar glas i ništa osim toga. Nedavno je magistrirala etnomuzikologiju na Sarajevskoj muzičkoj akademiji i pjesme koje izvodi pažljivo bira i, što je još važnije, pažljivo proučava. Ona istražuje porijeklo tih pjesama, otkriva načine na koji su originalno izvođene i kada nam ih ponudi nastoji da u njima ima što manje intervencija koje bi mogle narušiti njihovu izvornost.

U tom procesu ima nesebičnu pomoć vlastitog oca. Slaviša Guja je jedan od najplodnijih autora u ovoj zemlji i njegov auotrski živac ga je vodio na razne strane. Od šansone do “Gare”, od kožnjaka i električne gitare pa sve do onoga kad “ide šorom i nosi gitaru” da “selo misli stig’o Elvis Prisli”. To vam je sudbina svih talentovanih muzičara kada im se desi da ljubav postane posao. Ali, čini mi se, a mislim da me osjećaj ne vara, čini mi se da je u ovom prjektu sa Zoranom Slaviša našao i sebe i da je to, na neki način, kruna  i njegove karijere.

On i Zorana su i birali repertoar za koncert zabilježen na ovom albumu. Ima tu nekoliko opštih mjesta poput “Jovano, Jovanke” ili “Oj, golube, moj golube”, ali tako izvedenih da sigurno dobijamo verziju na kakvu nismo navikli. Ali ima i do sada neotkrivenih dragulja kao što je na primjer “Čaglavčanke, sve devojke”.

Još jedna zanimljivost je vezana za Zoranu. Ona je, kao prateći vokal, ove godine bila dio naše evrovizijske ekipe. Budući da se ranije nije bespotrebno pojavljivala u usko estradnim krugovima to je izazvalo zajedljive komentare kvazistručnjaka i upite otkud ona. Pa za vašu informaciju, dječaci, direktno sa Akademije kao jedan od rijetkih stručnjaka za žanr u kojem nam se predstavlja.

Siguran sam da ćemo o njoj još mnogo slušati zbog njenog rada u naučnoj zajednici. Ali dozvolite mi da onako sebično poželim da ne zapostavi zbog toga pjevanje i da nam ponudi još mnoštvo ovakvih albuma.