Pisanje je usamljenički posao. Slabo cijenjen i još slabije nagrađen. Nerijetko ismijan i omalovažavan. Sve dok pisac ne pokupi neku nagradu. Po mogućnosti značajnu u planetarnim okvirima. I onda postane nacionalna ikona i nacionalno blago. Onda njime mašemo kao zastavom i koristimo ga u procesu dokazivanja naše genetske genijalnosti i nadarenosti. A u pisanju nema veće nagrade od one Nobelove.

A u stotinu i dvanaest godina postojanja ove nagrade dobili su je mnogi. I znani i neznani. I genijalni pisci i osrednji skribomani koji su znali pogoditi temu u pravom trenutku. Nije baš uvijek dodjeljivana za književno stvaralaštvo. Vrlo često je bila refleks ideologije onih koji su je dodjeljivali. Od tih preko stotinu nagrada mi, uglavnom pamtimo onu jednu. Dodijeljenu „našem“ čovjeku. Ivi Andriću. Ima ih previše u ovoj zemlji koji nisu pročitali ni retka koji je Andrić napisao, ali znaju za njegovu nagradu. I mahaće njom kad god im to zatreba. U najmanju ruku, kao da su oni lično Andrića opismenili.

Sad ima još jedan „naš“ sa nobelovom nagradom za književnost. Bob Dylan. I neka mi oproste pobornici rasnih i nacionalnih teorija, ali on je više moj nego Andrić. Andrić je moj zbog faktora na koje nisam mogao uticati. Dylana sam sam birao.

U ovom trenutku mislim da je malo ko svjestan šta zapravo ovo znači. Koliko stvari u vladajućem sistemu vrijednosti pomjera činjenica da je rock pjesnik, da je kantautor dobio ovu nagradu. Ovim činom rock stvaralaštvo i rock pjesništvo dobija puno pravo građanstva u zemlji „ozbiljnih“ umjetnosti. Pop rock muzika postaje tako dio kulture i prestaje biti subkultura kako je predugo, sa omalovažavanjem tretirana.

Jedina zamjerka ovoj nagradi jeste ta što dolazi definitivno prekasno. On je ovu nagradu trebao dobiti u vrijeme kada je njegov glas, kada su njegovi stihovi mijenjali svijet. Onako kako je tu nagradu dobio i Martin Luther King, na primjer. Ne kao nagradu za životno djelo nego kao nagradu za djelo koje mijenja živote. I u trenutku dok ih mijenja.

Valjda je nagrada dodijeljena Dylanu rezultat i toga što je za mjesta u komisijama koje odlučuju o ovoj nagradi stasala generacija koja je odrastala na muzici Boba Dylana i pod uticajem Boba Dylana.

Nema sumnje da će mnogi osporavati validnost odluke da jedan „pjevač sa gitarom“ uđe u društvo velikana svjetske pisane riječi. I postavljaće se pitanja tipa „da li je Bob Dylan uopšte pjesnik?“. A ja na to mogu samo odgovoriti protupitanjem. A zar se pjesnik postaje tako što ti neko izda diplomu da si pjesnik? Pjesnik je onaj koji ne može da otćuti vlastite nemire. Pjesnik je onaj kome srce tajnom azbukom otkuca najskrivenije tajne, a on ima taj talenat i sposobnost da ih prevede na jezik nama običnima skoro razumljiv.

Skoro razumljiv, naravno. Veliki pjesnici i jesu veliki zato što ih nikada do kraja ne možemo shvatiti. I bolje je tako. Bob Dylan, kao i svi veliki pjesnici, poznaje zanat te alhemije riječi. Ne pravi on od olova zlato, ali od riječi običnih i svakodnevnih pravi stihove koje generacijama izgovaramo kao mantru i kao molitvu.

I zato sam sretan što sada sasvim lako mogu da zamislim neku buduću djecu koja će učiti o Dylanu onako kako smo mi učili o Homeru ili Dostojevskom. I nadam se da će učiti i o nekim drugim stvaraocima iz svih sfera subkulture. Ili pop kulture. I filma. I stripa. Jer zaista je bilo krajnje vrijeme da priznamo da postoji taj kulturološki fenomen poznat kao pop kultura i da značajno oblikuje umove generacija i generacija. Od izuzetne je važnosti da se ta vrsta kulture i umjetnosti počne ozbiljno izučavati u školama kako bi mlade generacije na vrijeme naučile kako odvojiti kvalitet i razlučiti umjetnost od šunda.

A onda ćemo i mi ovdje, valjda, prepoznati pjesnike i u jednom Arsenu, Balaševiću ili Džoniju Štuliću. Onako kako je svijet, evo konačno, to prepoznao u Dylanu. I ako je, kako je sam davno napisao i otpjevao “odgovor u vjetru nestao”, tako je za utjehu, taj isti vjetar nakon 55 i godina donio najveću nagradu koju je jedan rock stvaralac ikad dobio.