“Dobra noć, Banja Luko” pjevao je u jednoj pjesmi objavljenoj prije četvrt vijeka Đorđe Balašević. Nikada nije tu pjesmu otpjevao u toj Banja Luci. Naprosto jer te Banja Luke više nema, a on nije htio da je pjeva u nekoj drugoj. I sada je opet ta priča podgrijana nakon njegovog intervjua u NIN-u, gdje je otprilike izjavio kako u Banja Luci neće svirati jer su mu poručili da tamo čuvaju metak za njega. A onda on njima poručio da je dobro da su bar neki metak sačuvali.

Ne bih polemizirao, jer ovo nije tekst o Balaševiću. Ovo je tekst o tome kako je najteže pobjeći od vlastitih riječi. U jednom trenutku ti se čini kako se od tebe očekuje da nešto podržiš ili osudiš. Možda i sam osjetiš tu potrebu. I zatrčiš se. I izletiš se. I kažeš nešto što možda ne bi rekao ni prije ni poslije toga. Ali naknadna pamet nije nikakva pamet i izmišljena je samo da muči čovjeka.

Sad Balaševiću svako malo izvuku nešto iz prošlosti. Poneku nesmotrenu izjavu ili stih kao kad je Slovencima napisao pjesmu u kojoj je, vrlo grubo, konstatovao kako ih”mame austrijski kavezi” i kako je “neko rođen da šeni”. Manje pominju nespretnu najavu iz Sava centra 1991 godine kada je u priči o splitskom koncertu rekao kako se plaši da će “sljedeći put tamo svirati trubu za juriš”. Naravno, niti je jurišao bilo gdje niti je svirao trubu za juriš niti je on iz takve priče. Ali omakne se čovjeku, a onda se mnogi drugi pobrinu da mu se namakne to što mu se omaklo. Kao omča oko vrata.

Malo drugačije je bilo sa Dinom Merlinom. Njemu su u Beogradu zamjerili što je rekao da će u Beogradu svirati tek kad po Terazijama budu padale bombe onako kako su padale po Sarajevu. Bilo je to 1992.godine. I skoro punih dvadeset godina je održao riječ. Nije svirao u Beogradu. A onda kad im je Zlatni Dino Merlin umjesto tri želje ispunio tri Arene u novembru 2011.godine, onda mu je Sarajevo zamjerilo što nije ostao dosljedan. Ili dio Sarajeva, da budemo baš precizni. U čitavoj toj priči meni je zapravo najsnažnija ona njegova izjava data dvije – tri godine prije tog koncerta.

Na upit novinara da li će i kada svirati u Beogradu odgovorio je krajnje mudro. Da će svirati u Beogradu kad to više ne bude pitanje. I tako je, nekako i bilo. I skoro punih pet godina nakon tog koncerta konačno smo dobili zvanično izdanje sa snimkom koncerta. Album “Arena 3x”. I to, zanimljivo, zajedno sa albumom sa snimkom koncerta održanog na Koševu u julu 2015.godine.

Odvojio sam dovoljno vremena da preslušam ta dva albuma u dva dana. I znate šta sam otkrio? Dino Merlin, zapravo, puno ubjedljivije djeluje na koncertnim snimcima nego na studijskim albumima. Ne želim time reći da tim albumima nešto nedostaje, ali u direktnoj interakciji sa publikom te pjesme bivaju nadograđene, prearanžirane, osvježene i, vjerovatno, urađene kako bi ih Dino sam volio čuti iz današnje perspektive.

I sve se nešto mislim da je za shvatanje njegove karijere najbolje uzeti njegove koncertne albume i slušati ih u kontinuitetu. Od “Vječne vatre” pa do ovog posljednje “Koševa”. I kada uhvatite sebe da svaku od tih pjesama imate pohranjenu negdje u sebi morate drugačijim očima posmatrati i njihovog autora. Čak i ako ne znate otpjevati ili odrecitovati te pjesme, onako na prvu, dovoljno je da krenu prvi taktovi pa da vam se “sve vrati”.

Meni se tako vratilo sjećanje na tu julsku veče u Sarajevu kada je kiša prijetila da sve pokvari, pa ipak odustala. I sjećam se svih onih napisa o tome kako je taj koncert saobraćajno paralisao grad. Pitanje je ko se još toga sjeća, a koncert mnogi pamte. Ovo izdanje je prilika da se to pamćenje sačuva i za kasnije. Kao pamćenje na koncerte na kojima smo bili i na kojima nismo bili. Kao što nisam bio na beogradskim koncertima. I možete imati ovakvo ili onakvo mišljenje o tom njegovom odlasku u Beograd. Meni je taj koncert imao punog smisla i opravdanja kada je u beogradskoj Areni Dino Merlin čestitao Dan državnosti Bosni i Hercegovini. A neuporedivo ljepši trenutak je bio kad je publika gromoglasno pozdravila taj njegov gest. Bez ijednog zvižduka. Zato i Balašević treba da ode u Banja Luku. Zbog onih koji ga vole i vole ono što predstavlja i zagovara. Makar mu oni drugi i zviždali. Sve je bolje nego da zvižde meci.