U ciničnom svijetu svako od nas sebi ponekad dozvoli da bude ciničan. Nije opravdanje, ali jeste objašnjenje. I potreba. Potreba da zatražim oproštaj od neba, od Boga, od samog sebe zato što sam dozvolio da se cinična pomisao ugnijezdi u mom umu kada sam prije nekoliko sedmica pročitao izjavu Leonarda Cohena o tome kako osjeća da mu nije ostalo mnogo od života i da žuri da završi taj njegov novi i, pokazalo se, posljednji album.

Pomislio sam tada kako je to tek marketinški trik da se pospiješi prodaja albuma. I nije to bilo baš bez osnova jer sam se, u  ovih preko trideset godina pisanja o popularnoj muzici, i nagledao i naslušao oproštajnih turneja, oproštajnih albuma i oproštajnih koncerata nakon kojih bi se “oprošteni” normalno nastavili baviti karijerom do novog opraštanja, “ali ovaj put za prave”.

Kriv sam što sam uopšte i pomislio da se Leonarda Cohena može svrstati među takve. On je samo odlučio da umre, onako kako je živio. Iskreno i potpuno otvorenih očiju. Shvatajući i prihvatajući svijet i život onakvim kakav jeste nije ni smrt mogao drugačije dočekati. Naslutio je da mu je došao kraj i onako, kao usput, to nam je i saopštio. I ostavio vrlo jasne instrukcije da se od njegove smrti ne pravi cirkus. Čak je i sama vijest o tome da Leonarda Cohena nema više među živima sa zakašnjenjem i nimalo spektakularno plasirana.

Za Cohena sam saznao relativno kasno iz njegove perspektive. I sasvim na vrijeme iz moje. On je već bio etablirani stvaralac u svjetskim okvirima, kada sam, u tada vrlo uticajnoj muzičkoj štampi naišao na rezenciju njegovog tada novog albuma – “Various Positions”. Dio tog oduševljenja iz recenzije je prešao i na mene i potražio sam taj album. Slučaj je htio da se baš na tom albumu nađe najkomercijalnija i nekako najpitkija pjesma njegove karijere – “Dance Me To the End of Love”. Ko zna da li bi sa svojih dvadeset shvatio njegove ranije, drugačije i mračnije radove.

To me ponukalo da potražim sve što je do tada uradio i naprosto sam otkrio svog favorita. Kasnije mi je bio i neka vrsta lakmus papira. Kada bih uspio nagovoriti neku pripadnicu ljepšeg spola da dođe u moju sobu da “slušamo ploče” obavezno bih pustio Cohena. Ako bi joj bio dalek i dosadan obično bi i ona meni ubrzo dosadila i još brže bismo se udaljili. Kada sam ga otkrio onoj koju ću kasnije oženiti gotovo da je nadmašila moju sklonost prema ovom kanadskom kantautoru. I kasnije kad sam napunio tridesetu, poklonila mi je njegov novi album “The Future”. I znao sam da ću budućnost otkrivati baš sa njom. I još sam znao da će Leonard Cohen biti zvučna kulisa te naše zajedničke budućnosti.

Nije radio puno. Njegovi albumi su se pojavljivali u ciklusima o četiri – pet godina. Bilo je vremena kada je bio popularniji ili kad bi bivao zaboravljen. To uopšte nije uticalo na kvalitet rada. Zapravo čini mi se da mu količina nikad ni nije bila važna. Bilo mu je važnije da ljudi koji ga slušaju razumiju njegovu poruku od pukog broja onih koji ga slušaju ili kupuju njegove ploče.

Posljednji njegov album izašao je malo pred njegovu smrt. Kad nasloviš album sa “You want it darker” sigurno je i da naslućuješ nešto tamno i prijeteće. Ali to smo i navikli od njega. Kroz njegove stihove, kroz njegov hipnotički glas otkrivali smo barem pedeset nijansi tame. I tu tamu njegovih pjesama koristili smo onako kako se koristi otrov ne bi li postao ljekovit. Uzimalo smo ga malo pomalo da mogli stati pred veliki mrak a da nas ne uplaši.

Cohena više nema, ali ostaju njegove pjesme. Ostaju pjesme koje se slušaju u trenucima posebnih tišina, ostaju pjesme uz koje se pleše do kraja života. Ili do kraja ljubavi. A to mu, valjda, nekako dođe na isto.