Odlazak kuma sarajevske pop scene

Nekad pomislim kako sama činjenica da ste nečiji savremenik onemogućava da na pravi način ocijenite veličinu takvog čovjeka. Iz takve blizine naprosto ne vidite stvari iz prave perspektive i ne doživljavate ih onako kako bi trebalo.

Esad Arnautalić je nesumnjiv dokaz za takvu tezu. Ako je neko uskraćen za pravu ocjenu svog doprinosa onda je to Eso. Barem je tako bilo za njegovog života. Sada će krenuti hvalospjevi i nabrajanje uvijek istih biografskih podataka, prepisivanje od portala do portala, i teško da će se u tu mrežu riječi uhvatiti suština onoga što je Esad Arnautalić zaista značio za stvaranje autohtone pop scene u Sarajevu i Bosni i Hercegovini.

Odmah da ispravimo jednu od brojnih grešaka koje će se sigurno pojavljivati ovih dana kada se bude pisalo i govorilo o njemu. Kao što već pišu kako je umro jedan od osnivača „Indexa“. Nije. Esad Arnautalić nije bio jedan od osnivača „Indexa“. Bio je to njegov brat Ismet Nuno Arnautalić. Ali u sredini kojoj je zaborav omiljena društvena igra, a „’ta će on“ omiljena uzrečica nešto bolje ne treba ni očekivati.

Nije bio osnivač „Indexa“, ali im je bio neka vrsta duhovnog vodiča. U vrijeme kada su mladići s električnim gitarama tek tražili pravo građanstva u Sarajevu, u vrijeme kada je najvažnije bilo kako „prepisati“ najnoviji hit sa Radio Luxemburga, on je bio taj koji je shvatio da to nije dovoljno. On je bio taj koji je imao dovoljno autoriteta i strpljenja, pa i inata, ako baš hoćete, da te strašno talentovane klince natjera u avanturu pisanja vlastitih pjesama. Da nije bilo njega ko zna da li bi bilo pjesme „Pružam ruke“ ili bismo  prvu autorsku pjesmu na ovim prostorima dobili možda 1969.godine ili 1971. godine, možda. Ako je pretjerano da ga nazovemo ocem sarajevske pop rock scene, sigurno nećemo pogriješiti ako ustvrdimo da je bio njen kum.

Legenda kaže da je bukvalno zaključao Slobodana Bodu Kovačevića u sobu dok nije izašla pjesma koja je mogla da se mjeri sa radovima njihovih tadašnjih uzora. I nekako baš ovih dana obilježavamo pedeset godina od pojave te pjesme. Te neponovljive „Pružam ruke“. Čudna i izgleda neizbježna simbolika.

Zanimljivo je da je on bio svega nekoliko godina stariji od tih dječaka kojima je bio takav neosporan autoritet. Kada je nastala ova pjesma nije imao ni punih trideset godina. Kada je, nekoliko mjeseci nakon toga, pokrenuo festival „Vaš šlager sezone“ tek je napunio dvadeset i osam godina. Onu zamišljenu granicu nakon koje prestaješ biti omladinac.

Esad Arnautalić nije prestao biti omladinac. U najljepšem smislu te riječi. Sve do svoje smrti. Uvijek je tragao za nekim novim horizontima koje treba osvojiti. I ostavljao nam projekte koje s ponosom danas pominjemo. I pjesme za koje smo, na našu sramotu, zaboravili da su njegove. Dovoljno je pomenuti samo dvije. „Kud plovi ovaj brod“ i „Djeca su vojska najjača“.

I ne znam kuda plovi taj brod koji nosi Esada Arnautalića ka njegovim prijateljima. Ali znam da ovde kod nas nedostaje neko ko bi mogao ispuniti tu ogromnu prazninu koja ostaje iza njega. I ako tu veličinu nismo shvatali za vrijeme njegovog života možda je pravo vrijeme da je sada otkrijemo. Možda tako što ćemo u spomen na njega, na pedesetu godišnjicu, obnoviti njegov festival. Njegov „Vaš šlager sezone“.

Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s