Sinoć sam prisustvovao zatvorenoj projekciji filma „Zabranjeno pušenje u Sarajevu“, talijanskog autora Gianluce Loffreda, a sve pred puštanje ovog filma u redovnu kino distribuciju. Projekcija je bila nedopustivo slabo posjećena što puno više govori o Sarajevu nego o „Zabranjenom pušenju“. A ako me pitate kakav je film moraću vas ostaviti bez odgovora. Nisam vam ja prava osoba za takvo pitanje. Naprosto, to je do te mjere i moja generacijska priča da nisam ni pokušao da zauzmem gard objektivnosti prema onome što nam je Loffredo ponudio.

Jer, da mi je neko 1983.godine rekao da ću jednog dana plakati uz pjesme „Zabranjenog pušenja“ poslao bih ga gdje odavno više nikoga ne šaljem. A vrijeme učini svoje. Plakao sam. Plakao sam nad bendom koji više ne postoji u onom svom nekadašnjem obliku. Plakao sam za idealima koje smo tako lijepo znali stavljati pod znak pitanja baš kroz pjesme „Zabranjenog pušenja“, a sad nam tako nedostaju. Plakao sam, ponajviše, zbog prijatelja iz tog doba koji više nisu tu kraj mene.

Te 1983.godine, tog ljeta, studentska brigada iz Sarajeva išla je na radnu akciju u Kragujevac. Sa nama je bio i moj prijatelj Sanjin Bjeloš. Iako nominalno student drugog fakulteta on je bio duša te naše brigade. Odnekud je, već na Romaniji, izvukao nekakvu kasetu i, ko zna kakvim trikovima, ubijedio šofera autobusa da nam pusti te demo snimke „Zabranjenog pušenja“, koje je odnekud nabavio. Na šoferu se, što se kaže iz aviona vidjelo da je poklonik teškog folk zvuka, ali je Sanjin, onakav kakav je već bio, izvukao neki poseban osmijeh iz rezerve i obezbijedio nam učenje tih pjesama cijelim putem do Kragujevca. A onda je, jednako uspješno, savladao otpor i rukovaoca razglasom u brigadirskom naselju i priča o „Zabranjenom pušenju“ je počela da se širi od Vukovara do Skopja, zahvaljujući tom njegovom malom desantu na radio stanicu.

Sanjin je preživio rat uz strašne gubitke prema kojima vlastita smrt izgleda kao jako poželjna opcija. Nije preživio mir. Jednom ću ispričati priču o njemu. Kad budem siguran da ću ja moći preživjeti pričanje te priče. Zbog Sanjina, ali i zbog milion drugih krupnih sitnica „Pušenje“ mi je uvijek bilo puno više nego tek običan bend. To se vidjelo i u ovom filmu i nekako hoću da vjerujem da će to osjetiti i oni koji to budu gledali širom svijeta, a o Sarajevu znaju otprilike koliko i ja o Timbuktuu.

Zato je dobro da je ovaj film radio stranac. Neko ko nije, ni na koji način, uključen u cijelu priču, neko ko se može izmaknuti tih par koraka da bi vidio cijelu sliku i neko ko nema bilo kakve preferencije prema jednoj, drugoj ili trećoj istini o „Zabranjenom pušenju“. A bar tri istine postoje o ovom bendu. I neće ih izmiriti ni autorov dobronamjeran, ali očito naivan pokušaj.

Ovo je film koji ne odgovara na pitanje ko je kriv, a ko je u pravu. Ni ne pokušava. Vrijednost ovog filma je u tome što pokazuje koliko jedni drugima nedostaju. Otkriva se u usputnim rečenicama koje se omaknu protagonistima, kao kad Davor Sučić (Sejo Sexon) odbija laskave pokušaje nekog novog Sarajeva da njega kao autora poistovjeti sa „Zabranjenim pušenjem“. Ili kad Nele, onako ogoljeno i skoro bolno, u jednoj od završnih scena kaže kako ga je život stavljao pred razne izbore i kako je uvijek birao pogrešno.

Naprosto, niko nije te Sejine priče mogao donijeti na tako sugestivan i uvjerljiv način kao Nele, a Neleta niko nikad nije znao pogoditi sa pjesmom kao Sejo. U toj simbiozi njihove pjesme su nam postajale svojevrsni moralni i životni putokazi i sigurno su bivale neuporedivo pametnije i od njihovih autora i od nas koji smo ih slušali.

I danas su. I vjerujem da bi i Neletu koristilo da ih ponekad posluša. Da sam sebi poruči, kao u davnoj pjesmi da „kad hladni vjetar dođe u tvoje krajeve/i kad ti srce staro ispune ledenice/pitaćeš se zašto figure šahovske/s one druge strane niko ne miče“. Neka i sam sebi povjeruje onako kako smo mu mi prije trideset godina vjerovali, da dobre jarane, para kupit’ ne može.