Ne volim predrasude. Baš ih ne volim. Ali moram priznati da nekad postoje i pozitivne predrasude. I tu ne mislim na ono naše, ničim dokazano uvjerenje, da smo najpametniji, najljepši, najtalentovaniji, da imamo najveće ćune, da možemo najviše popiti, da smo najbolji ljubavnici. Ne, tu mislim na našu spremnost da ne povjerujemo u bilo šta loše što bi nam neko mogao reći o ljudima koji su nam dragi. Kao što nismo spremni povjerovati u bilo šta dobro o ljudima koji su nam, iz bilo kog razloga, antipatični. Ali tu već predrasude dobiju onaj svoj uobičajeni, negativni predznak.

I zato me nije iznanadilo kada sam vidio na koliko dobronamjernosti je naišao Tifa kod ogromnog broja stanovnika ove zemlje (barem onih priključenih na društvene mreže) kada se pojavila fotografija na internetu na kojoj Tifa, u zagrljaju sa nekim anonimnim likom podiže tri prsta. Podiže ih i taj lik, ali to nikoga u ovoj priči ne zanima. Fotografija je, bez ikakve sumnje plasirana sa jasnom namjerom da svima koji su se kleli u Tifu ogadi Mladena Vojičića. Nemam ni najmanje dileme da su iza svega ovoga stajale podle i nečasne namjere.

Prijatno me iznenadila količina komentara koji su stali u Tifinu odbranu. Bez obzira sa kakvom argumentacijom. Neki su tvrdili da to uopšte nije Tifa na slici nego neko ko na njega samo liči. Drugi su uvjereni kako je u pitanju fotomontaža dokazujući to, između ostalog različitim nijansama jedne i druge Tifine ruke. Treći su, opet, u svemu vidjeli kontraobavještajne službe susjednih zemalja. A četvrti su rekli, pa šta?

Sve te pobrojane varijante su moguće. Ni u mom vlastitom domaćinstvu se nismo mogli usaglasiti oko toga je li u pitanju Tifa ili ne. Ali ja ne bih da se upuštam u internetsku forenziku i zarad onoga što vam želim reći, prihvatimo na trenutak, da to jeste Tifa i da zaista na toj fotografiji podiže tri prsta. Je li to dovoljno da ga se razapne na stub srama, onako kako su oni koji su plasirali tu fotografiju priželjkivali da se desi?

Neću da minimiziram stravičnu simboliku koju taj gest nosi. Živimo u vremenu i prostoru gdje neki simboli ne mogu postojati više izvan konteksta. Kao što niko ne može da se vadi da je kukasti krst stari simbol iz Indije koji prikazuje proces vječitog kretanja, tako niko više ne može izvan istorijskog konteksta gledati istaknuto U ili pozdrav „Za dom spremni“. Tako niko ne može podignutu desnicu odvojiti od nacizma, ili tri prsta od velikosrpskog nacionalističkog pokreta. To je tako i tako doživljavamo te simbole. Za to nismo krivi ni mi, ni simboli nego oni koji su ih zloupotrebljavali.

Samo što je u svemu važna namjera. Šta je neko htio da poruči crtanjem kukastog krsta, pozdravljanjem navijača sa „Za dom spremni“ ili dizanjem tri prsta. Kada to učini prije nekoliko godina Bocka u prepunoj dvorani „Mirza Delibašić“ kada je igrao za „Igokeu“, a protiv „Bosne“ onda je svakom jasno da to nije izraz ljubavi prema svome nego provokacija onog drugog. Igrajući protiv „Bosne“ on je time demonstrirao da igra protiv Bosne. I Hercegovine. Premda je bio tek gost u ovoj zemlji.

Kada prije rata, na jednom rođendanu, tamo s početka osamdesetih, „zlatna sarajevska mladež“ pripremi sendviče na kojima majonezom iscrta kukaste krstove, to bude znak za uzbunu i zbog toga mnogi od učesnika tog rođendana, naprasno budu sklonjeni izvan Sarajeva. Ali danas kad pogledate imena onih koji su se našli u toj aferi vidite ogromne razlike. Neki su zaista otišli u njacrnji fašizam, pa i rasizam. A neki su postali dokazani antifašisti i to dokazuju cijelim svojim opusom. I opet je stvar u namjeri. Neki su tom majonezom iskazali svoj ideološki stav, a nekima je to samo bila dobra zajebancija. Kao što je bila dobra zajebancija navijačima „Željezničara“, kada su prvi put ili jedan od prvih puta iza rata igrali u Banja Luci, protiv tamošnjeg „Borca“. Dok je autobus sa „Željinim“ navijačima prolazio ulicama Banja Luke neki od prolaznika na ulicama su dizali tri prsta u zrak u nadi da će isprovocirati gostujuće navijače. Ovi su im otpozdravili takođe sa dignuta tri prsta. I ostavili ih bez teksta. Osjećali su se, vjerujem, onako kako se valjda osjeća bokser kad zamahne da nokautira protivnika, a udarac ode u prazno.

Ali zadržimo se još malo na fudbalu i simbolima. Simboli, nekada mogu da vrate i vjeru u ljude. Odnosno način kako te simbole ljudi koriste. Sjećam se kad je Miroslav Stevanović debitovao za našu fudbalsku reprezentaciju u utakmici protv Velsa. Postigao je gol i njegovo radovanje je bilo toliko znakovito da sam ga, do dana današnjeg, zapamtio. Prekrstio se i poljubio državni grb na svom dresu. I poručio najjednostavniju moguću stvar. Volim svoju vjeru, volim svoju naciju i volim svoju državu. I zašto bi jedno isključivalo drugo?

Kakve to veze ima sa Tifom? Ogromne. Tifa i da je uradio, to što slika sugerira da je uradio, sigurno nije uradio sa bilo kakvom zlom namjerom. Sumnjati u Tifin patriotizam nakon „Grbavice“, nakon „Ponesi zastavu“ i nakon što je ostao vjeran ovoj zemlji i ovom gradu i nakon što je ostao bez zuba zbog činjenice da je Mladen, bilo bi, u najmanju ruku, nepristojno. A znajući Tifu, znam i da je čovjek koji na ljubav odgovara nekoliko puta uvećanom ljubavlju. Sasvim lako mogu zamisliti situaciju u kojoj učini naprosto nešto za šta vjeruje da bi moglo obradovati osobu koja mu je pokazala naklonost. Bez obzira što to nije njegovo uvjerenje. I ne bi me šokiralo, ni kad bi čuo, na primjer da se zbog neke raje osunetio.

I zato, dragi moji, vjeru u ljude vraća mi to što ogromna većina vas nije ni jedne jedine sekunde posumnjala u Tifinu dobru namjeru. I što ste shvatili da prsti mogu da služe i u neke druge svrhe, a ne samo da bismo provocirali druge. Možete nešto korisno napraviti uz pomoć njih. Možete napisati nešto koristeći ih. Možete kopati nos. Možete ih koristiti i u nekim drugim situacijama malo intimnije prirode. Samo ih ne koristite da nas dijelite.

A za one koji još nisu shvatili neću podići ni tri ni dva prsta. Podići ću jedan. Srednji, dabome.