Uzalud su bile sve naše nade da će 2017.godina biti blaža od svojih prethodnica. A petnaesta i šesnaesta su bezobzirno i bezobrazno otele od nas neke od najvećih pop i rock stvaralaca i u svijetu, ali i na ovim prostorima. Evo, na samom kraju prošle godine Miki Jevremović je doživio moždani udar, a već trinaestog dana nove godine došla je vijest da ga nije i preživio.

Današnjim generacijama možda ime Miodraga Mikija Jevremovića i ne znači mnogo. Ali tamo tokom šezdesetih i prve polovine sedamdesetih godina prošloga vijeka on je sigurno slovio kao jedna od najvažnijih muških pjevačkih vedeta. Čuven je bio taj rivalitet između njega i Đorđa Marjanovića. Poput one podjele na poklonike “Bitlsa” i “Stonsa” postojala je ništa manje oštra granica između “Đokista” i “Mikijevaca”. Trećeg nije bilo.

Dobro se sjećam kada sam sam počeo da kupujem ploče i koristim stari porodični gramofon malo sam se zarovio u kolekciju ploča mojih roditelja. Čisto da vidim da li među tim pločama koje su već skupljale prašinu ima i nešto što bi moglo obogatiti moju kolekciju. I preslušavao sam te singlice iz prve polovine sedamdesetih. I među tim narodnjacima i šlagerašima jedino su mi pažnju privukle dvije – tri Mikijeve singlice.

Bile su to pjesme iz doba kada je Miki sarađivao sa Borisom Bizetićem kao autorom i bile su sasvim prijatne, čak i klincu koji je vjerovao samo u rock’n’roll sa naglaskom na novi val. Naravno, to nikako ne znači da sam ikada bio pravi fan Mikija Jevremovića. Mi smo se generacijski potpuno mimoišli da bih mogao reći kako su njegove pjesme obilježile moju mladost ili život. Tek mnogo kasnije kada sam počeo ozbiljnije da promišljam istorijat popularne muzike na ovim prostorima postalo mi je jasno koliko je, zapravo bio veliki. I koliki je njegov značaj.

Premlad je osjetio tu veliku slavu. Premlad je bio kada je postao miljenik žena širom Jugoslavije. I, kažu da je obilato to  koristio. Vjerovatno je u jednom trenutku počeo i sam da vjeruje u sliku koju su o njemu stvarali mediji i u patnju o kojoj je pjevao u svojim pjesmama. A pjesme su mu bile onako boemske, na samoj ivici patetike, a često su prelazile i sa druge strane te ivice. I on je pratio svoje pjesme preko te ivice.

Pjesma koja mu je obilježila karijeru desila mu se na samom početku te iste karijere. Na festivalu “Pjesma ljeta 1967” izveo je pjesmu “Pijem” i ona je zaživjela među ljubiteljima lakih nota na takav način da danas mnogi tu pjesmu doživljavaju kao tradicionalnu narodnu pjesmu, ne znajući ni ko ju je napisao ni ko ju je izveo. I sam Miki je povjerovao u nju. I živo je tu pjesmu u bezbroj verzija.

A kada volite društvo, pjesmu i kafanu. Kada uz to volite žene i žene vole vas onda je teško očuvati miran porodični život. Ženio se i razvodio sve dok se nije 1975.godine skrasio sa lijepom Sarajkom koja je te godine ponijela titulu prve pratilje Miss Jugoslavije. Činilo se da je konačno našao svoj mir. Ali smirivala se i njegova karijera. Gasila se. Nekako, na mišiće, provukla se i kroz osamdesete, a onda je prestao da objavljuje nove albume. Održavao je redovan prihod objavljivanjem kompilacijskih albuma koji su, ako ništa drugo, a ono bar nove generacije upoznale sa njegovim pjesmama.

Prvi i jedini put Mikija Jevremovića sam sreo početkom novog milenija kada je u Sarajevu promovirao jednu od tih kompilacija. Bilo je to tri – četiri godine nakon što je pokušao da oživi karijeru albumom “Mađarski cigani” i duetom sa kćerkom Jelenom. Taj duet je i uspio u namjeri. Ali naprosto Miki nije bio spreman na povratak. Iako, živi sam svjedok da je i tada posjedovao ne malu karizmu i šarm. Kasnije se saznalo da je imao i svoju drugu, svoju tamniju stranu. Njegov privatni život bio, najblaže rečeno, više nego buran. Kada ga je supruga nastupila otkrila je javnosti da je bila izložena nasilju u porodici, a i sam Miki je, sa žaljenjem, to potvrdio.

Pred kraj života je ušao u rialiti program “Parovi” čime je došao do tačke na koju se stvaralac njegovog kalibra nikada ne bi smio spustiti. Nažalost, Miodrag Jevremović nije baš uvijek znao da sačuva neokaljanim sjećanje na Mikija Jevremovića. A mogao je biti najveći. I mnogu koji su zapamtili vrijeme njegove najveće slave i dan danas će se zaklet da i jeste bio najveći.