Ne tako različiti svjetovi

Prvo sam čuo kako je Željko Joksimović obradio „Suadu“ u swing maniru i zapitao sam se je li to ta ista pjesma koju ja znam. Meni je to bilo, u najmanju ruku, simpatično. Mnogima je graničilo sa skrnavljenjem pa su požurili da takvo viđenje jedne popularne pjesme proglase perverzijom.

Haos je tek nastao kada se  Joksimović sjetio „Električnog orgazma“ i obradio njihovu pjesmu, iz otprilike istog perioda kad je nastala i „Suada“, pjesmu „Ja sam težak kao konj“. Tek to mu pravovjerni poklonici rock’n’rolla nisu mogli oprostiti. Otkud njemu pravo da dira u „njihov“ bend. Eno mu njegovih narodnjaka pa neka njih obrađuje.

I jeste. Nekako istovremeno predstavio je i pjesmu „Dva smo sveta različita“ iz repertoara Tome Zdravkovića. A onda smo saznali da je to sve dio projekta „Dva smo sveta različita“ u okviru kojeg će Joksimović održati koncerte širom regiona. Drugačije koncerte od onih na koje smo navikli.

Jedan od tih koncerata desio se početkom decembra prošle godine u beogradskom „Sava centru“ i zabilježen je na albumu „Dva smo sveta različita“. I tek kada prisustvujete takvom koncertu ili ako preslušate takav album od početka do kraja, kao što sam ja učinio, shvatite zapravo šta je Joksimović htio sa ovakvim projektom.

A uopšte nije ni pretenciozno ni netačno nazvati ovo projektom. Projektom u kojem je njegov idejni tvorac zašao u predjele koje domaći pop stvaraoci nisu odavno koristili. Ili da budemo precizni, još tamo od ranih šezdesetih godina prošloga vijeka. Željko Joksimović se, naime, dosjetio da sve pjesme prearanžira u stilu zvuka kakav su gajili u svijetu big bend orkestri tamo u četrdesetim i pedesetim godinama prošloga vijeka. A repertoar je sastavljao upravo kako su ga i oni tada radili. Opredijelio se za ono što se nekada zvalo „popularnim melodijama“.

Samo što su kod njega te popularne melodije birane i ubirane sa raznih grana domaćeg estradnog stabla. Od ortodoksnog rock’n’rolla do čistih narodnjaka. Ali sve one imaju jednu zajedničku crtu. Postale su dio našeg kolektivnog sjećanja. Svaka od tih pjesama u našoj memoriji pronalazi neki folder, koji možda i nismo prečesto otvarali, ali se na prve taktove i prve stihove uključujemo. Bilo da pocupkujemo, pucketamo prstima ili pjevušimo uz Joksimovića i njegov bend.

A on je, baš za ovaj projekat, okupio pravi veliki orkestar, i nazvao ih „Kapitalisti“. I lijepo su kapitalizirali to bogato muzičko nasljeđe. Pjesme, naprosto znate, čak i kada ne znate ko ih originalno izvodi. Dobro, kod ove prve tri predstavljene i pomenute teško da ne znate. Ali ima tu još poslastica. Kao kada izvode pjesmu „Neko te ima noćas“ iz repertoara grupe „Van Gogh“. Ili kad se prihvate klasičnih šlagera kao što su „Oko moje sanjivo“ (Magazin) ili „Skitnica“ (Jasna Zlokić). Što se više približava pjesmama koje su originalno udomljene u folk miljeu to drskije bivaju intervencije u originalnom aranžerskom tkivu pjesme. Na momente se može učiniti kako je i pretjerao u takvim intervencijama. Pogotovo kada je u pitanju pjesma „Miljacka“. Moguće da je razlog tome što je to njegova pjesma i što je relativno nova. Vjerovatno je i prilikom njenog nastanka aranžman postavio onako kako je mislio da joj najbolje odgovara pa djeluje kao da je novi aranžman urađen samo sa ciljem da bude drugačiji od originalnog, bez da nudi neku novu vrijednost.

Ali su zato savršeno „legle“ pjesme poput „Vlajna“, „Ne kuni me, ne ruži me majko“, „Jesen u mom sokaku“, „Vranjanka“, pa čak i tradicionalna „Jovano, Jovanke“. U to fino tkanje koncertnog repertoara lijepo su uklopljene i Joksimovićeve autorske pjesme. Urađene tako da apsolutno ne štrče od ostatka materijala. I svakako mu treba odati priznanje što je one najveće hitove svoje karijere, mudro izostavio. Ima tu dovoljno prepoznatljivih tema kao što su „Ljubavi“, „Michelle“ ili „Leđa o leđa“, ali i onih koje su izabrane jer se savršeno uklapaju u koncept. Kakva je, na primjer, „Ono naše što nekad bejaše“.

Nije ovo samo simpatična poigravanje sa nostalgijom. Ovo je, po meni, više pokušaj da se pokaže kako prave pjesme ne zavise od vremena u kom su nastale niti o trenutačnom ukusu publike. Sa drskošću koja je za svaki respekt, Željko Joksimović tim pjesmama daje oreol bezvremenosti, zorno pokazujući da bi i prije šezdeset ili sedamdeset godina jednako dobro zvučale. I navodeći nas da iz toga izvučemo zaključak da će jednako uvjerljivo zvučati i nakon šezdeset ili sedamdeset godina. Samo ako se nađe neko da ih upakuje u zvučnu formu koja će tada biti popularna.

I, još nešto. Možda mu to i nije bila namjera, ali je demonstrirao da ti muzički svjetovi iz kojih je birao pjesme za svoj projekat, na kraju krajeva, i nisu tako različiti.

Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s