Teško za povjerovati, ali lijepo zvuči. “The Rolling Stones” će svirati u Sarajevu! Vijest za koju sam, u prvi mah, pomislio da je plasira neki satirični portal. Pokazalo se, međutim da tu ima nekog vraga. Čak je objavljen i dokument kojim gradska uprava daje podršku organizaciji tog koncerta. Moralnu podršku, doduše, uz ogradu da neće to podržati i finansijski. I bolje. Da opet neko ne pomisli da se to otima od usta gladnoj afričkoj djeci ili da zbog toga ostajemo bez vode i struje.

Može li se takav koncert zaista desiti ili je u pitanju vješto plasirana “novinarska patka”? u prilog ovom drugom govori činjenica da dobijamo dosta kontradiktorne informacije. Te desiće se na Bjelašnici, te na Koševu. Te biće koncert u maju, te biće u julu. Ali ima i nekih momenata koji govore u prilog tezi da bi ovo mogla biti ozbiljna priča.

Meni lično, najviše pouzdanja ulijeva činjenica da se o ovome pregovara već više od pola godine, a da ta vijest nije sve do sada procurila u medije. Znajući kako se ovde malo šta, ovakvog tipa može držati u tajnosti, jedini odgovor koji se nameće jeste da je držano u tajnosti jer se to zaista dogovara. Jer, naravno da se ta informacija plasirala na samom početku dogovora siguran sam da bi smo mi našli načina da to razjebemo u startu. Iz čiste zlobe ili iz čiste gluposti, svejedno. Ali bi razjebali.

A nužno je da se desi. Zbog djece. Svi mi, iz moje generacije, koji volimo “Stonese” našli smo način da ih vidimo na nekom od obližnjih koncerata u toku ovih pedeset i pet godina njihove karijere. Ali i ovaj grad zaslužuje da ga počaste svojim prisustvom. Dok još to mogu. Dok ih biologija definitivno ne porazi. Da ovi klinci mogu prisustvovati tom istorijskom času. Žao mi je što moj sin nije gledao ni “Azru” ni “Ekatarinu”. Kako da mu objasnim kakav je to doživljaj bio? Ali ako ima priliku da vidi one najveće u svom gradu onda treba učiniti sve da i on i njegova generacija dobiju tu priliku. Za poklonike rock’n’rolla to bi bilo nešto slično značaju koje je za katolike imao dolazak Pape. Pa čak tu ima još jedna sličnost. Čak i oni koji nisu katolici bili su uzbuđeni i radosni zbog Papinog dolaska. U velikom broju. Tako vjerujem da bi značaj ovog koncerta prepoznali i oni koji ne preferiraju rock’n’roll. Ili se bar nadam. Jer prvi komentari dežurne facebook pameti podijelili su nas  u, otprilike, četiri grupe.

U prvoj su oni najradikalniji. Oni za koje su “The Rolling Stones” vijesnici apokalipse i bend koji svira na šejtanskim rođendanima. Srećom, takvi su najmalobrojniji. Ali treba se zapitati da li iza onih glasnih koji mogu samo da galame, stoje i neki tihi koji mogu cijeli projekat da spriječe.

Drugu grupu čine oni alergični na rock’n’roll i odavno obojeni ružičastom bojom, onom bojom najrigidnijeg folka. Njima, naravno nije jasno zašto se takva halabuka diže oko četvorice đuturuma koji se ponašaju u potpunom neskladu sa svojim godinama. Ako se koncert ipak, nekim čudom desi, dobar dio njih će se i naći na tom koncertu. Naprosto zato što je dobar dio ljubitelja hard folk zvuka raspoređen po kojekakvim kabinetima u koje će zalutati pozivnice i gratis karte. A biće i onih koje muzika “Stonesa”, najblaže rečeno, nervira, ali će lagati da su bili na koncertu jer, zaboga, to je mjesto gdje ide “fina gradska raja”.

Ima i onih trećih koji vole rock’n’roll, ali ne voli “Stonese”. Onih za koje je ovaj bend zastario i, po njima, potpuno nebitan za rock u dvadeset i prvom vijeku. Oni se kunu u bendove koje, da malo karikiram, slušaju samo u njihovoj mjesnoj zajednici, haustoru i porodici. I nafurani klinci koji bi, po svaku cijenu, da budu drugačiji. I nema u tome ništa loše. Većina mladih ljudi, negdje na početku svog odraslog života, nastoji istaknuti svoju posebnost slušajući ono što malo ko drugi sluša i osuđujući svaki mainstream. Ili čitajući ono što malo ko drugi čita. Priznajem da sam i sam bio takav. Isključiv. Na pragu svojih dvadesetih, nekoliko mjeseci, čitao sam samo afričke pjesnike. I glupo tvrdio da je to najbolja poezija na svijetu. Da se razumijemo, bilo je tu sjajnih pjesama. Ali to ne opravdava moju isključivost u pogledu svega ostalog. E, takvih radoznalih dječaka i djevojčica mi je najviše žao. Oni neće biti na koncertu, bude li ga, naravno. I onda će čitav život žaliti zbog toga. Kad jednom dorastu do “Stonesa”.

Na kraju, ali nismo najmanje važni, nalazimo se mi koji se radujemo ovom koncertu. I nema tu nikakve nostalgije. Dolazi nam sastav koji je objavio jedan od najboljih albuma prošle godine. Album sa kojim su zaokružili svoju priču. Album koji je urađen baš onako kao njihova prva velika ploča iz 1964.godine. Oslanjajući se na blues klasike. Toliko su veliki da sebi mogu da dozvole da sviraju baš ono što vole. Toliko su veliki da mogu da sviraju baš tamo gdje žele. Bilo da je to Havana ili Sarajevo. A izgleda da su se nešto nameračili na Sarajevo. I zbog svega ja ću sebi da dozvolim da maštam da će nam zaista doći.

A za sve one što sumnjičavo vrte glavama imam samo poruku velikog, neafričkog pjesnika Miroslava Antića – Marš iz mog sokaka kad ne umeš da maštaš!