Hoću da gledam pravo

Ovo sam napisao prije devet godina. Potresen stradanjem dječaka po imenu Denis Mrnjavac. Dječaka koji je postao neka vrsta simbola u ovom gradu. Neka vrsta sveca zaštitnika svih nas koji želimo da djeca mogu mirno i sretno da odrastaju. Pa čak i ovdje. Napisao sam je za svog sina koji je treba da je govori na nekoj smotri stvaralaštva ili nečemu sličnom. Više se ne sjećam da li je govorio, ali znam da su djeca i danas, u ovom gradu, izložena vršnjačkom i ne samo vršnjačkom nasilju. Kada pročitam, danas ovu pjesmu sjetim se kako sam se i bespomoćno i bijesno osjećao prije devet godina. Možda i vas podsjeti na nešto.

 

Ima jedna poema koja kaže

Bilo ih je 28

Bilo ih je pet hiljada i 28

Sad bi bili očevi

Sad ih više nema

Ima jedna stvarnost

U kojoj to nije tako

Stvarnost u kojoj ih je bilo

Možda baš 28

A samo jednog više nema

I nikad neće biti

Ničiji otac

Neće, jer su očevi gledali u stranu

Neće, jer su očevi bili u strahu

Očevi, komišije, drugovi, gospodo

Zar je toliko važna vlastita koža

Da dozvoli se vladavina noža

Zar neko poginuti mora

Pa da onda dignete glas

Da shvatite da ima nas

I da ima njih

Njih,

Možda samo zlih

Možda samo nesretnih

Zašto bi, uopšte, bili važni motivi

Za one

Što više nisu živi

Šta njima znače diskusije teške

O tome gdje su napravljene

U odgoju greške

I kako to da klinci

Postanu ubice,

Budu zločinci

Zašto bi meni bilo bitno

Što se neke sazivaju sjednice

I to vrlo hitno

Meni je bitno da se ne plašim

Da će neko da me pretuče

Kad sutra izađem iz kuće

I u tramvaju narednog jutra

Da ne postanem sljedeća žrtva

Da u strahu ne buljim u prazno

Kada me neko pogodi

„Šta me gledaš“

Frazom

Jer stvarno,

Ne može jasnije biti

Dijete sam

I neko treba da me štiti

Država, škola, reda organi

Dijete sam

I neko mora da me brani

I zar vam stvari još nisu jasne

Umjesto bajki imamo basne

I u tim basnama imamo zvijeri

I neću

Neću

Neću da se moja budućnost mjeri

Mjeri po mjeri takvih zvijeri

Ja neću

I neću

Da sa mojim imenom otpočne dnevnik

Ni da mi ukrase sliku

Ramom od crnog flora

I prošetaju je

Od Čaršije do Marijin Dvora

Neću da živim

I neću da umrem

U svijetu ispunjenom stravom

Ja hoću da imam pravo

Pravo da kročim pravo

I pravo da gledam pravo.

 

Amir Misirlić

Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s