Pasoš za vremeplov

 

„Bijelo dugme“ je, istina s malim zakašnjenjem, obilježilo četiri decenije svog postojanja. I još uvijek se nalaze na toj turneji koja bi trebala da se okonča koncertom u Sarajevu. Osnovna zamjerka čitavoj toj priči sadržana je u jednoj jedinoj konstataciji – da to nije „Bijelo dugme“. Moguće da je ovim projektom Bregović htio poručiti „Dugme – to sam ja“, ali nisu baš svi prihvatili tu poruku. Pogotovo ne oni koji se sjećaju „Bijelog dugmeta“ iz one njihove prve faze.

Ove godine se baš namjestila prilika da se ispoštuje i taj dio poklonika ovog sastava. Onako kako su prije nekoliko godina to uradili momci iz „Hladnog piva“. I njih je dio fanova, uporno optuživao da su se komercijalizirali i pobjegli od izvornog zvuka sa prva dva albuma, a posebno prvog albuma „Džinovski“. I onda su oni napravili koncert na kojem su gotovo isključivo svirali pjesme sa ta dva albuma i čak objavili i koncertni album pod nazivom „Evo vam džinovski“.

Vratimo se mi, ipak, priči o „Bijelom dugmetu“. Šta je to tako posebno u 2017.godini. Pa, ove godine se navršava tačno četrdeset godina od njihovog čuvenog koncerta kod Hajdučke česme. I to je bio koncert koji je nadrastao sam sebe. Nadrastao je i „Dugme“ kao takvo i tom istom „Dugmetu“ pomogao da i samo naraste do legendarnih razmjera.

I ne vidim ni najmanju prepreku da se taj godišnjica ne obilježi reprizom tog koncerta na istom mjestu, sa istim repertoarom i sa skoro pa istim akterima. Ne mogu biti posve isti jer je na tom koncertu bubnjeve svirao pokojni Ipe Ivandić, ali dobar dio te turneje koja je krunisana „Hajdučkom česmom“ odsvirao je Milić Vukašinović (u vrijeme dok je Ipe bio u vojsci) i ne bi mu bilo teško odsvirati i taj ponovljeni koncert. Tu su još Bregović, Bebek, Redžić, Pravdić i kao povremena i privremena ispomoć na toj turneji Ljubiša Racić. Da li je realno da se dogovore i naprave takvu repliku sebe samih nakon četrdeset godina?

Zoran Redžić i Željko Bebek ne bi imali ništa protiv, barem prema onome što sam od prvog čuo direktno, a od drugog posredno. Za njih dvojicu bi, a pogotovo za Redžića, to bila svojevrsna korekcija ovih aktuelnih koncerata koji su prvobitno i bili zamišljeni da ih svira originalni bend, a onda se Bregović, ipak odlučio da to „začini“ svojim „Orkstrom za svadbe i sahrane“. Vlado, Mića i Ljubiša, vjerovatno ne bi imali ništa protiv ovakvog okupljanja. I ostaje otvoreno pitanje Gorana Bregovića.

Već znamo razloge zbog kojih bi on glatko odbio tu priču. Činjenica da više sebe ne vidi u rock’n’rollu kao formi, a svako drugo formatiranje tih pjesama od Hajdučke česme bi napravilo karikaturu. Kao drugo, ogroman dio pjesama iz tadašnjeg repertoara on odavno više ne izvodi na koncertima i bazira se, uglavnom na pjesme iz osamdesetih uz povremeno podsjećanje samo na one baš najveće hitove iz perioda prije „Hajdučke česme“, kao što su „Bosanac“, „Ne spavaj mala moja“, „Ima neka tajna veza“ ili „Sanjao sam noćas da te nemam“. I kao treće, a možda i najvažnije, time bi pokazao kako je „Bijelo dugme“ bio pravi bend, u kojem su svirali članovi koji su značajno doprinosili i zvuku i imidžu te grupe, a ne plaćeni muzičari u projektu Gorana Bregovića.

Šta bi moglo uticati na to da ipak prihvati ovu priču? Možda potreba da zadovolji i one stare fanove i ućutka skeptike. Mada se on nikad nije pretjerano osvrtao na to. Ali kao što je otkrivao neke stare pjesme pripremajući se za ovu turneju, kako je sam priznao, možda bi se jednako lijepo osjećao kad bi počeo otkrivati i one još starije. I prepoznao da je i u njima bilo sjajnih momenata. Pogotovo uzimajući u obzir vrijeme i formu u kojoj su nastajale te pjesme. Vjerovatno bi se našli i vrlo jaki sponzori zainteresovani da podrže ovu priču, pa ni finansijski momenat nije zanemarljiv. A konačno će moći i snimiti koncert kod Hajdučke česme. Naime, iako postoji album sa tim nazivom na njemu se čuje, uglavnom samo huk publike sa „Hajdučke česme“, a svirka je uzeta sa nešto kasnijeg koncerta iz RU „Đuro Đaković“ (današnji BKC) u Sarajevu.

Sigurno je samo jedno, da ni kod njega, a ni kod drugih članova sastava, ne treba tražiti nikakve romantične, nostalgične i sentimentalne razloge za takvo okupljanje. Nakon toliko godina i toliko koncerata iza njih teško da bi bilo ko mogao da prizove u sjećanje onaj prvobitni poriv da se uhvati instrumenta ili mikrofona. Zato nostalgija ostaje nama. I imamo puno pravo na nju.

Ima tu još jedan momenat. Činjenica da bi sada iz Sarajeva na taj koncert morali putovati sa pasošima. Baca li to sjenku na čitavu priču? I da i ne. Ovisi o tome iz kog ugla posmatrate stvari i jeste li vakcinisani protiv nostalgije. Ako niste za vas će to biti tek lijepo putovanje vremeplovom. A kad već dobijam priliku da sjednem u vremeplov nije mi prevelika blamaža da na ulazu pokažem i pasoš.

Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s