Suza za zagorske brege

Slučajno naletim na vijest da je umro Zvonko Špišić. Baš slučajno. Nije to bila vijest onako sveprisutna pa da je ne možeš promašiti. Rijetki su je zapravo prenijeli. Drugima, valjda, nije bila zanimljiva. Pomenem to prijatelju koji se, nešto kao i razumije u ovdašnju scenu. „Znaš li da je umro Zvonko Špišić?“. „Ko?“ upita me mrtav hladan. Ako on ne zna, pomislim, ko se onda još sjeća, kome to još nešto znači?

Nije to samo sindrom našeg kratkog pamćenja. To je, po meni, bezobrazno. Bezobzirno i bezobrazno zaboravljamo ljude. Guramo ih u neke prašnjave arhive u kojima ostanu predugo pa se onda, u trenutku njihove smrti, priučeni novinari nađu u belaju, šta napisati o preminulom. Šta napisati o čovjeku za koga mnogi od njih nikad nisu ni čuli.

A prije dvadesetak godina, sjećam se, na vjenčanju mog brata ja sam po prvi put, a biće i jedini, stavio leptir mašnu. To je mojoj rodbini bilo toliko neuobičajeno da je moj amidžić Emir prokomentarisao „Eto, te ko Zvonko Špišić.“

Šta hoću time da kažem? Pa to da je Zvonko Špišić bio sinonim za uglađenost. Da je bio neka vrsta mjerne jedinice za gospodstvenost. I to uopšte nije netačno. Ali uopšte nije nešto što u potpunosti određuje Zvonka Špišića. Bio je on puno više od toga.

Bio je, na primjer, prava mala diverzija u svijetu šansone. Pjesme koje je on pjevao nisu baš uvijek bile o nesretnim ljubavima gdje ona odlazi sa drugim, a on ostaje na kiši pjeva i plače za njom. Zvonko je bio preveliki mangup, ili što bi u njegovom kvartu rekli fakin, za takav kalup. Njegov autorski opus određuju pjesme drugačijeg senzibliteta. Barem sam ga ja tako doživljavao.

Prvi put sam zapravo čuo za njega u vrijeme kad je on već pomalo napuštao aktivno prisustvo na estradi. Bila je to 1975.godina, on je gazio prema trideset i osmom rođendanu i nastupio je na festivalu u Splitu. Izveo je pjesmu „Barbara“ i ostavio je za vječnost. Bio je to rep prije nego je iko i čuo za rep. Kao klinac sam često tu nabrajalicu pjevušio onako sam za sebe i ponosio se činjenicom da sam pohvatao cijeli, nimalo jednostavan tekst.

Tekstovi su i inače bili izuzetno značajan segment u stvaralaštvu Zvonka Špišića. On je pripadao i vremenu i miljeu i žanru u kom je bilo jako važno o čemu se to pjeva. Tako je, po njegovom vlastitom priznanju, za jednu od njegovih najpoznatijih pjesama, za „Trešnjevačku baladu“ odgovarajući tekst tražio pune četiri godine. Iako je imao i melodiju i naslov i osnovnu ideju tek je Drago Britvić ponudio stihove za koje je Zvonko povjerovao da na pravi način mogu dočarati tu ljubav koju je osjećao prema Trešnjevci u kojoj je proveo cijeli svoj život. A nije mu smetalo što nije Zagorac da krajnje emotivno i nadahnuto donese pjesmu „Suza za zagorske brege“ koju danas mnogi doživljavaju kao tradicionalnu.

Pa onda njegov čuveni „Bicikl“, krajnje duhovita šansona koja govori više o našim naravima nego mnoge obimne naučne studije. Zatim „Kockar“ ili „Milioner“. Sve su to pjesme koje su ga izdvajale od ostatka scene. Zanimljivo je da je grupa „Prljavo kazalište“ 1983.godine obradila njegovu pjesmu „Milioner“ na albumu „Korak do sna“.

I kada je sve manje i manje pjevao Zvonko Špišić je ostajao vezan uz muziku. Bilo kao direktor zagrebačkog festivala ili kao jedan od ključnih ljudi Hrvatskog društva skladatelja. A povrh svega bio je i vrstan likovni umjetnik. Jedno je sigurno. Nakon Zvonka Špišića šansona nikada više neće biti ista.

Advertisements

One thought on “Suza za zagorske brege

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s