Posljednji romantik fudbalske igre

U istom danu, u razmaku od svega nekoliko sati, svjedočio sam onom najgorem i onom najboljem što sport, što fudbal može da ponudi. Naivan, kakav već jesam, pratio sam posljednje kolo Lige za prvaka Bosne i Hercegovine u fudbalu. Samo da bi se potvrdilo ono što sam znao još prije sedam dana. Dobili smo prvaka u nogometu. Mostarski „Zrinjski“ je odbranio titulu.

Svi su me uvjeravali da je do tog trijumfa došao zahvaljujući sumnjivoj pobjedi u Bijeljini u pretposljednjem kolu. Sudija je dosudio nepostojeći penal u devedeset i četvrtoj minuti i tako je „Zrinjski“ došao do sva tri boda iako je do desetak minuta pred kraj gubio. Za dosuditi penal u takvom trenutku i na takvom mjestu baš treba imati muda. Osim ako nisi sudija iz Gruda. Onda to dobije sasvim drugačiji kontekst.

Par stotina kilometara južnije „Sarajevo“ je pobijedilo „Želju“ na „Koševu“. Minimalno i zasluženo. I time spriječilo i sebe i gradskog rivala da bilo ko od njih postane šampion. Mnogi su se čudili što nije postignut dogovor u Sarajevu. Što utakmica nije namještena i tako otvoren put „Željezničaru“ do titule.

Hvala Bogu da nije. Navijam za „Želju“, ali takva titula mi nikad ne bi bila draga. Recimo da ima nešto i u čistom obrazu. Dva najveća sarajevska kluba su pokazali da se veličina ne mjeri samo brojem osvojenih prvenstava i kupova. Da veličina nema baš uvijek direktne veze sa brojem osvojenih bodova. Stavljanjem poštenja i fer pleja ispred rezultata uvjerili su me da su veliki. Kao što su me neki navijači (i mog, a i komšijskog kluba) svojim komentarima uvjerili kako su osuđeni na trajni nedostatak bilo kakve veličine.

Treba li uopšte napomenuti da je posljednje kolo bilo čista formalnost. Pobijedili su i „Zrinjski“ i „Željo“, taman koliko je bilo potrebno da pehar ne seli iz Mostara. „Sarajevo“ je kiksalo u Krupi na Vrbasu i to je možda jedino iznenađenje u cijeloj priči. A nije baš neki gušt kad unaprijed znaš rezultate.

Zato su mi Rimljani vratili vjeru u fudbal. Prvo su oni i „Đenova“ pokazali da niko, ali niko i nikad ne može upisati unaprijed bodove. Bodovi se moraju osvojiti na terenu. „Romi“ je bila prijeko potrebna pobjeda za drugo mjesto i direktan plasman u Ligu šampiona. „Đenova“ se jedva spasila od ispadanja u prošlom kolu. Ali spasili su se i osim prestiža drugog motiva nisu ni imali.

Ali fudbal se i igra za prestiž. Fudbal i jeste nadigravanje. I ako su brojke već važne onda nije suština sadržana u tome što drugi igra protiv šesnaestog. Nije važno ni koliko čija ekipa košta. Važno je da ih je po jedanaest i sa jedne i sa druge strane i da je to proporcija koja omogućava sve kombinacije.

A mi smo, u nedjelju naveče, dobili najbolju od tih kombinacija. Onu do kraja neizvjesnu. „Đenova“ je imala priliku za senzaciju i za pobjedu na „Olimpiku“. „Roma“ je imala Džeku da jednom pogodi i dva puta asistira. Posljednji put u devedesetoj minuti, za veliku pobjedu.

I nije ta pobjeda važna samo zbog Lige šampiona. Preče je bilo da se pobijedi da bi se pobjedom Totti oprostio od kluba kojem je dao sve. I to je tek bilo veličanstveno. Taj oproštaj sa njim. Bio je to odlazak posljednjeg velikog fudbalskog romantika. Čovjeka koji je pokazao da ne moraš biti najbolji da bi bio najveći.

On nikada nije bio najbolji fudbaler svijeta. Ni jedan jedini put u četvrt vijeka svoje profesionalne karijere. Ali je bio najveći. Zbog svog odnosa prema fudbalu, prema svom klubu i prema navijačima. Sigurno je da bi više zaradio, a vjerovatno bi imao i uspješniju karijeru da je otišao u neki veći klub. Ali moraš biti zaista veći od najvećih da bi odbio jedan „Real“ iz Madrida. Moraš baš voljeti klub za koji igraš da bi jednom Romanu Abramoviču rekao da ćeš igrati za njega, ali samo ako kupi „Romu“.

I zato su te slike sa rimskog stadiona, slike koje su obišle svijet, pokazale zašto se fudbal uopšte igra. Za ljubav igre. I za raju. Igrao je Totti za raju. Zanemario je i taktiku. I završio karijeru tamo gdje ju je i počeo. U klubu za koji je kao klinac navijao i kome je ostao vjeran cijelu svoju karijeru. A takvi se u današnjem fudbalu mogu nabrojati na prste. Jedne ruke.

Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s