Pitanje koje mi, evo posljednjih desetak godina, uredno postavljaju glasi: „Šta mislite o današnjoj sarajevskoj rock sceni?“. A onda idu potpitanja o tome ima li je uopšte i može li se porediti sa prijeratnom. I to pitanje mi postavljaju jednako kolege novinari, muzičari, kao i prijatelji i poznanici koji se onako, za svoju dušu, zanimaju za muziku.

Nije da ja nemam odgovor na to pitanje. Imam. Vrlo jasan. Sarajevska scena postoji, živa je, hvala bogu i vrlo aktivna. E sad, malo je teže porediti ono što danas imamo sa onim što smo nekad imali. To je, naprosto, neuporedivo. Ne zato što je ranije bilo toliko bolje (ili gore) nego zbog konteksta u kojem nastaje današnja scena i u kojem se razvijala ona nekadašnja. Sve je drugačije. Izdavači, mediji, koncertni prostori, menadžeri pa čak i publika. Ili prije svega publika.

Neograničen pristup muzici doveo je do toga da se kriteriji prilično pogube i da publika sluša sve i svašta, a da malo toga zapravo i čuje. U takvoj situaciji jako teško se probijaju novi izvođači sa vlastitim autorskim radovima i vrsni muzičari često krenu linijom manjeg otpora i radije izvode repertoar sastavljen od već dokazanih tuđih hitova nego da ponude nešto vlastito i originalno. A toj vladavini obrada na ruku svakako idu i ovi nesnosni reallity show programi, osmišljeni da obesmisle svako autohtono bavljene muzikom i fokusirani na beskrajno prežvakavanje već viđenog. Ili, u ovom slučaju, već odslušanog.

Uzimajući sve to u obzir svako „plivanje uz struju“ zaslužuje posebnu pažnju, svaki pokušaj da se bude drugačiji mora se pažljivo osluhnuti. I onda se čovjek začudi koliko tu ima toga zanimljivog, drugačijeg i kvalitetnog. A ime na koje zaista moram skrenuti pažnju jesu „Sunday Stories“.

Ova petočlana ekipa iz Sarajeva za sebe kaže da sviraju punk- jazz. Nakon što sam nekoliko puta, sa velikim užitkom, preslušao njihov debi album, nazvan jednostavno po bendu, ja moram zaključiti da oni sviraju jazz. I tačka. Oni su jazz band u sredini u kojoj je jazz tek, zahvaljujući ovdašnjem jazz festivalu i entuzijastima oko njega, odnedavno stekao pravo glasa. Što je rezultiralo vrlo zanimljivim sastavima koji su izvodili ili jazz u čistom obliku ili u kombinaciji sa nekim drugim, manje ili više bliskim žanrovima.

Nakon tri – četiri godine sticanja scenskog iskustva kroz sviranje jazz standarda ova ekipa se isprofilirala i odlučila da je vrijeme za vlastiti autorski materijal. Tu autorsku ulogu su prepustili svojoj pjevačici Nini Babić koja je, autorski dokazala, da je moguće ostati u okvirima žanra, a ipak biti i nov i svoj. I prije godinu dana su predstavili prvu autorsku pjesmu „Bajka“.

Ali tek sa prvim albumom i novim singlom „My man is a dick“ predstavljaju prave mogućnosti ove grupe. Pjesma izabrana za ovaj singl i pjesma koja ujedno otvara album može na trenutak izgledati kao tekstualna provokacija. Samo što taj trenutak prođe čim čujete pjesmu. Radi se o emotivnoj ispovjesti bolno iskreno donesenoj. Na albumu je naznačeno da je to prvi dio trilogije koja se nastavlja pjesmama „Woman on the ground“ i „Sehara“. Zanimljivo je da na samom albumu ove pjesme ne slijede direktno jedna drugu. Napravio sam mali eksperiment. Podesio sam raspored pjesama tako da ih čujem u kontinuitetu. I znate šta? Meni su zazvučale posve kao cjelina. Ili je moguće u pitanju placebo efekat. Ako i jeste, nema veze. Vrijedilo je.

Inače, „Woman on the ground“ je meni lično najsnažnija pjesma na albumu. Moguće i najiskrenija. Pjesma koja ima sve i to sve nam poklanja. Bez ostatka i bez kalkulacije. A kada ih čujete, u toj ili bilo kojoj drugoj pjesmi sa albuma, nemate utisak da slušate odlične zanatlije koji sviraju nečiju pjesmu. Ne, svaka pjesma zvuči tako da ste uvjereni da iza nje u potpunosti stoji svaki od članova benda. A opet poštuju pravila zanata i posjeduju zavidnu tehniku, talenat i uvjerljivost izvedbe.

I zato ih se mora pomenuti. Bend je trpio razne izmjene, ali od početka su tu, uz Ninu, još i Saša Ćirić i Mustafa Kurtalić. Tu si i Valentin Šeremet i Zlatan Begić. I zadivljujuće je kako pripadnici jedne nove, posve nove generacije, savršeno funkcionišu sa jednim Mustafom Kurtalićem, svjedokom stvaranja ove scene od samih njenih početaka.

Ima u tome i neke posebne simbolike, nekog kontinuiteta scene koji samo njegovo prisustvo obezbjeđuje. A još više ima razloga da me ne plaši ono pitanje sa početka teksta. Ako hoćete pravi odgovor ne treba da slušate ono šta ću ja reći. Ako hoćete pravi odgovor treba da slušate ljude poput „Sunday Stories“.