Izaberi kako da te pamte

Nekada ni poraz nije najgori. Pogotovo ako bi taj poraz riješio konačno sve one kalkulacije i oduzeo ti svaku nadu. Ako bi te stavio na poziciju na kojoj više nemaš iluzije o samom sebi i počneš da razmišljaš o važnijim stvarima. Znam da fudbal jeste najvažnija sporedna stvar na svijetu, ali mi prečesto zaboravimo ono “sporedna”.

Kao što je bilo u petak 9.juna pred utakmicu sa Grcima u kvalifikacijama za Svjetsko prvenstvo u Rusiji naredne godine. Činilo se pred tu utakmicu da nemamo baš puno šanse da budemo prvi u grupi i odemo direktno u Rusiju, ali se činilo i da nam je baraž na dohvat ruke.

Pogotovo jer smo u Grčkoj ipak uradili veliki posao osvajanjem onog boda na vrućem gostovanju. Neko drugi će reći da smo što vlastitom bojažljivošću, a što sudijskom nenaklonošću izgubili tri, a ne dobili jedan bod, ali to je već stvar perspektive. Grci su malo iskomplikovali jednačinu kada su igrali nerješeno sa Belgijancima u Belgiji, ali ipak smo sami o sebi odlučili.

I kao mnogo puta do sada odlučili smo da ništa ne odlučimo. Da produžimo agoniju. Odigrali smo bijednih 0:0 koje treba, zarad našeg fudbala, što prije zaboraviti. Sada su Grci opet došli u priliku da sami o sebi odlučuju, a mi ćemo opet u fudbalsko čistilište gdje više ništa nije u tvojim rukama. Ili barem nije samo u tvojim rukama. Ili bi bolje bilo reći, u nogama. Mada nam je sudija Rizzoli u petak naveče demonstrirao da se fudbal može igrati i rukama, a da sudija to ne sankcioniše.

Baš ne volim one vadione na sudiju, ali kada protivnik u devedeset i četvrtoj minuti šakom poklopi loptu u svom šesnaestercu, a sudija se poklopi ušima i šuti baš moraš biti svetačkog kova da to i prećutiš. A ja, eto nisam prećutao.

Samo šta sad? I da pobijedimo u svim preostalim utakmicama, čak i da dobijemo te strašne Belgijance kod kuće opet ne znači da ćemo i do baraža dobaciti. Za nešto takvo bi Grci morali da kiksaju kod kuće protiv Belgije. A kako igraju, to i nije baš realno za očekivati. I još ne zaboravite da su Grci i u utakmici protiv nas imali najveću, takozvanu nepromašivu priliku. I promašili su je. Što me podsjeća na one kvalifikacije za Brazil kada sui iz još bolje situacije pogodili stativu i ispostavilo se da nas je baš ta stativa, u konačnici odvela na svjetsko prvenstvo. Ako se i sada nešto slično desi i ako ipak vidimo Rusiju onda je Meša Baždarević negdje zaradio veliku sadaku.

Mada, trijezne glave i ne smijemo biti nezadovoljni. Znate li da je isto veče Mađarska izgubila od Andore? Kad sam to objavio na društvenim mrežama niko nije shvatio poentu. A poenta je, ako već moram da crtam da smo mi odigrali neriješeno sa nekadašnjim evropskim šampionom i reprezentacijom protiv koje je jedna Belgija panično jurila izjednačujući gol na svom terenu. Je li previše tražiti malo realnosti prije frustracije?

Meni više smeta sve ono što se dešavalo nakon utakmice nego tokom utakmice. O svemu tome samo mogu da kažem Baždarević je bio veliki igrač, ali ja ga pamtim po tome što je pljunuo sudiju. Bajević je bio veliki igrač, ali ja ga pamtim po tome što je sam tražio od sudije da poništi neregularan gol koji mu je već bio priznat. I danas imamo velikih igrača. Sami treba da odluče kako da ih pamtimo. A što se tiče ponašanja na tribinama svako mora sam sa sobom da živi. I oni grčki navijači sa sablasnim transparentom i oni, ne mogu reći naši navijači, jer nisu moji, koji zvižde jednoj državnoj himni i gađaju protivničke igrače jer nisu pristali da sami sebe pobijede. I jednima i drugima je najveća kazna to što moraju da žive sami sa sobom.

Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s