Pomiriti nepomirljivo

Imao sam nedavno promociju mog novog romana i promoter je tom prigodom bio moj prijatelj Avdija Hasanović. I tada je izrekao misao koja me je natjerala da se dobro zamislim. Rekao je kako sam ja čovjek koji uvijek nastoji pomiriti nepomirljivo i praviti kombinacije koje nigdje ne bi mogle funkcionirati osim u mom umu. Plašio sam se da ne doda, “u mom bolesnom umu”.

Što mi baš sad to pada na pamet? Valjda zato što sam sinoć krenuo u donkihotovski pohod da pokušam naći najmanji zajednički imenilac između onih koji Josipa Broza doživljavaju kao diktatora, zločinca i krvoloka (što teško može da izdrži ozbiljnu istorijsku analizu) i onih koji u njemu vide bezgrešnog Mesiju koji je hodao po vodi, a nama omogućio da budemo najljepši, nabolji, najpotentniji i najpametniji u četrdesetak godina koliko je vladao (što je jednako daleko od objektivne istorijske procjene).

Ali koga u ovoj zemlji briga za istorijske i naučne procjene. Niti nekima mrtvi Broz toliko smeta, niti drugima toliko pomaže. Tužna je istina da je i kod jednih i kod drugih on samo oružje u nikad okončanom ratu za vlastiti sistem vrijednosti. I tu dolazimo do onoh najmanjeg zajedničkog imenioca. Ima li ga uopšte? Ma koliko ga bilo teško pronaći ja vjerujem da ima. Samo kad bismo mogli da sklonimo paučinu sa očiju. Paučinu ideološke isključivosti ili paučinu koju je isplela nostalgija da nam nekadašnje vrijeme učini privlačnijim. Da mi je izmisliti kakve naočale koje ti ne daju da vidiš samo dio nečega. Pa da oni koji vide samo gole otoke i izostanak parlamentarne demokratije, da oni koji vide samo zatiranje nacionalnog i vjerskog osjećaja, malo vide i fakultete na kojima nisi morao plaćati školovanje, bolnice u kojima si se besplatno liječio i pasoš za koji nije trebala viza. Isto kao što bi volio da uz pomoć tih naočala i oni koji u našoj prošlosti vide “najbolji od svih mogućih svjetova”, ponovo vide redove za kafu, benzin i toalet papir, da im se malo zamrači i od redukcija struje prije nego im padne mrak na oči zbog svake kritike (pa i opravdane) “voljenog vođe”. Da kroz te naočale vide sudbine ljudi kojima taj sistem nije baš bio naklonjen.

Definitivno ne želim da se izjasnim na kojoj su strani moje simpatije. A imam ih. Kao i svaki drugi čovjek. Ali sam uvjeren da u pokušaju da se o nekom fenomenu nepristrasno govori onda se taj govor mora očistiti i od simpatija i od antipatija. A sem toga pomalo sadistički unaprijed uživam u činjenici da će mnogi na ovaj tekst reagovati upravo na osnovu toga gdje će pozicionirati moje simpatije. A bar jedni neće biti u pravu, a lako moguće ni oni drugi.

Jesam li nedozvoljeno naivan ako vjerujem da se dva različita sistema vrijednosti mogu naći negdje na pola puta? Negdje na sredini ulice, a da ne potegnu revolvere. Možda baš na sredini te ulice čije je ime sad sporno. I uvijek je bilo sporno. Bila Ćemaluša, pa ulica Franza Ferdinanda, pa Aleksandra Karađorđevića, pa Ante Pavelića, pa Maršala Tita. Te promjene više govore o nama nego o ulici. Bez želje da ulazim u procjenu istorijske uloge Josipa Broza, ako i ukinu to ime glavnoj ulici (kažem ako što ne znači ni da prizivam tu promjenu niti joj se u ovom tekstu suprotstavljam) ona više nikad ne bi trebala ni nositi ime ni živog ni mrtvog čovjeka. Trebala bi se zvati Glavna, ili Sarajevska ili bilo kako, ali da to ime nadživi barem jednu promjenu vlasti.

U ovom trenutku, barem po onome što čitam na društvenim mrežama, mogu samo zaključiti da kompromisa nema. Ili su radikali sa svih strana brojniji ili su samo glasniji. U konačnici to i nije tako važno. Ako su brojniji sprječiće samim svojim brojem stvaranje bilo kakovog zajedničkog sistema vrijednosti. Ako su samo glasniji isprepadaće one koji nisu isključivi i opet će dobiti šta žele. Svoje sitne mahalske podjele u kojima su “anamo oni” arhineprijatelji, din dušmani ili najcrnja reakcija.

Odavno je isključivost rak rana našeg društva. Namjerno ne kažem države, nego društva. Za takve je nezamislivo da u našoj istoriji, na probosanskoj strani, mogu stajati i Josip Broz i Alija Izetbegović. I sasvim je svejedno na čijoj strani ti “ideološki čistunci” stoje. Isključivost je isključivost. I ona isključuje sposobnost nepristrasnog i objektivnog, neostrašćenog promišljanja naše stvarnosti.

Zato ni ne čudi da je saopštenje Demokratske fronte koje, iznenađujuće zrelo sugeriše da ovo nije pitanje ili – ili, “na nož” dočekano baš sa ljevice. Mladi wannabe Che Guevare u svojim napisima ne mogu da im oproste takvu vrstu izdaje. Ne sumnjam da i sa druge strane ima onih kojima smeta i puko smještanje Alije i Tita u istu rečenicu, ali su bar pametniji pa se ne zalijeću. Dovoljno se zaletio mladi vijećnik koji je najavio mijenjanje naziva ulice zaboravljajući da se ona prostire u drugoj općini, a ne u onoj u kojoj je on vijećnik. Ali ko će još obraćati pažnju na takve sitnice kao što je nadležnost. Sve je to naše, zar ne? Ili možda nije ni važno da bude naše sve dok nije njihovo?

Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s