Odlomak iz novog romana “Dedo”

Završio sam novi roman. Zove se “Dedo” i uglavnom govori o mom dedi po majčinoj strani, o mom dedi Hamdiji. Miješao sam fikciju i stvarnost i nadam se da se ti šavovi ne vide previše.Dok knjiga ne ugleda svjetlo dana, evo da malo osjetite atmosferu knjige.

“Dva dana prije nego ćeš umrijeti probudila si me ujutro. Opet pred zoru. Nisi imala snage da sama odeš do balkona. Zamolila si me da ti pomognem. Sjedili smo tako zajedno. Naslonila si se na mene i ja sam se prepao od tog nedostatka težine na mojim grudima. Kao da više nisi ni bila moja Hatidža nego samo sjećanje na nju. A onda si mi stisnula ruku. Mislio sam da ti nešto treba i pogledao sam ti u lice. I nisam vidio ni tvoje lice ni tebe, vidio sam samo tvoje oči. Isto onako prozračne i plave kao kad sam te prvi put sreo. Iz ugla desnog oka odlomila se jedna suza i zadržala na tvom obrazu. Nisam htio da je brišem. Bio je to tvoj način da se pozdraviš sa mnom. Sagnuo sam se da te poljubim. Nisam mogao da se sjetim kad sam posljednji put ljubio tvoje usne. Bile su suhe i ispucale, ali bile su zahvalne na mojima. Taj poljubac je bio sve što si željela ponijeti sa sobom na to putovanje pred kojim se drhti. Ti nisi drhtala, ali sam osjetio sav tvoj strah i očaj i želju da to odogodiš što je moguće duže.
Kad si vratila glavu na moje grudi pokušavao sam da nazrem barem nagovještaj težine na tom mjestu i kad sam osjetio taj blagi pritisak koji je tvoja glava pravila ponovo sam bio sretan. Milovao sam ti kosu. Potpuno je posjedila, a da ja to nisam ni primjetio. Možda zato što ti je kosa i inače svijetla, možda zato što si uvijek nosila podvezanu šamiju na glavi, a možda što nisam dovoljno obraćao pažnje. Sad, kad sam htio da upijem svaki trenutak, sad je vremena bilo tako malo.
Odnekud odozdo progovorila si. Tiho i nerazgovjetno pa sam morao da se napnem da razaznam tvoje riječi. Zatražio sam da ponoviš. A ti si se nasmijala. Nekako suho i daleko.
– A to bi ti Stari? Da ja potvrdim.
Nakon što je moj odgovor izostao i nakon što se nisam upecao na tvoj pokušaj da sve okreneš na šalu ponovo si se uozbiljila. Sada sam jako dobro čuo šta si mi rekla, a to je bilo nešto što uopšte nisam htio da čujem.
– Stari, nemoj ostati sam. Ne znaš ti sam. Nađi nekoga. – i nisi odoljela da na kraju još malo ne pecneš – Ide to tebi od ruke, zar ne?
Htio sam da se pobunim. Zaustio sam i ti si po mom uzdahu naslutila šta hoću da odgovorim i preduhitrila si me.
– Nemoj. Dovoljno je teško i ovako. Hoću da znam da ćeš biti dobro i poslije mene. Znam da tebi uvijek treba neko. I bolje da nađeš nekoga ko će ti i malo pospremiti i šta skuhati nego da ideš kurvama. Čula sam da i nisu neke domaćice.
Nasmijala si me. Uvijek si znala kako da me nasmiješ. Ko će to sad raditi? Tu, dok si ležala u mom zagrljaju, dok smo sa balkona gledali kako se budi lijepi oktobarski dan, dok si drhtala od neke zime koja je dolazila negdje iz tvoje unutrašnjosti, ja sam mislio kako se više nikad neću smijati. Kako nema niko više ko me može nasmijati. Kako sam samo glup bio. I kako si samo ti bila svjesna te moje gluposti.
– Ne vrdaj, Hamdija – rekla si – Obećaj mi da nećeš ostati sam. Obećaj mi da ćeš se ponovo oženiti. Još si ti u snazi i još si ti muškarac u koga bi se mogla zaljubiti da imam samo malo vremena.
Htio sam ti odgovoriti, ali kako da otvorim usta, a da iz njega ne krenu jecaji? Kako da tebi ulijem hrabrost kad je ni ja odavno nemam? A nisam htio na tvoje suze da dodajem još i svoje. Već si previše toga nosila na svojim plećima i već ti je prtljag bio pretežak za to putovanje. Moraćeš ponešto i ostaviti. I zato sam samo klimnuo glavom, a ti si to nekako znala iako nisi ni gledala u mene. I ti si polako klimnula i prošaputala:
– Dobar si ti meni bio, Stari. Dobar.
Poćutali smo tako zagrljeni dva – tri prosječna života, a možda i samo nekoliko minuta, a onda si odnekud prikupila snagu i nastavila.
Nije me čudilo što si nastavila. Nije tebi bilo u prirodi da ostavljaš nedovršene stvari. Sad kad je taj trenutak prošao, trenutak bliskosti, trenutak nježnosti, trenutak patetike, kako god, sad si opet bila ona stara Hatidža, ona praktična i ona sposobna. Htjela si da bar dijelom moj život kontrolišeš i s one strane groba. A ja sam htio da ga potpuno kontrolišeš, ako je ikako moguće. I upijao sam svaku tvoju riječ ma koliko se ne slagao sa njima. A sa mnogim se nisam slagao.
– Samo pazi koga ćeš uzeti. Nemoj djevojku, boga ti. Ljudi će svašta pričati, a ti nećeš znati do kraja je li ti žena ili kćerka. Nemoj ni staru curu. Stare cure su ti na ters. One ti ostanu neudate ne zato što njih niko neće nego što one nikoga neće. I kad vide da im je proš’o voz i kad za nekoga ipak pođu one znaju da im je taj neko bio „daj šta daš“ i upoređuju ga sa onim boljim prilikama koje su nekada imale. I uvijek ta poređenja ispadnu na štetu jadnika koji ih je oženio. Mogao bi uzeti kakvu raspuštenicu, ali to ti je mačak u vreći. Ne znaš nikad što s prvim čojekom nije mogla i je li do nje.
– Vidiš bona Stara da nema za mene nikoga osim tebe.
– Ima! – pobunila si se – Ima! Uzmi neku udovicu. Mladu i u snazi. To je taman za tebe. I priliči ti i niko neće ispirati usta sa tobom. Samo nemoj odmah. Sačekaj jedno pola godine do godinu. To je dovoljno da niko ne može da te olajava što si se ponovo oženio. Samo nemoj…
Tu te prekinuo kašalj. Ili si samo isprovocirala kašalj samo da ne izgovoriš do kraja to što si krenula. Sačekao sam da se smiriš i vratio priču na trenutak u kojem je prestala. Sramota me priznati, ali ta priča me dražila, izazivala, koliko mi god na početku bila mrska sad je bilo nešto obečavajuće i zabranjeno u njoj. Na trenutak sam i zaboravio da je tvoja smrt cijena kojom će se sve to platiti.
– Samo nemoj šta?
Lice ti je bilo u sjeni ali sam mogao skoro pa osjetiti kako si se zacrvenila. Vrijeme je odjednom naprslo i mi smo propali kroz tu pukotinu i opet si bila ona ista kao kad sam te prvi put vidio i rekao klincima s kojima sam igrao klisa da ćeš biti moja. I bila si moja, a ja sam to brzo, ja sam to prebrzo zaboravio. Nekada čovjek dobije ono što želi. Nekada je to što želi baš ono što mu treba. Ali prečesto čovjek zaboravi da je baš to htio. Ti si bila ono sve što sam mogao zamisliti kao uslov za sreću. I nisam znao ni cijeniti ni čuvati. Ti si čuvala za nas oboje. Čuvala si i svoju i moju ljubav da bi mi je vratila sada, trenutak prije nego što će neko velikim slovima preko cijelog platna u kinu ispisati „The End“. Zagnjurila si glavu u nabore moje pidžame i rekla
– .am. .em.j d. ….ša .d mene.
Pojma nisam imao šta bi to trebalo značiti. Čuo sam samo ono „mene“ na kraju i znao sam da je nešto što se tiče tebe, ali šta, da me ubiješ nisam skontao.
– Šta tebe?
– Nemoj da bude ljepša od mene.
U tom trenutku se u potpunosti vratila. Sva ona ljubav koju sam nekad osjećao za tebe. Sva ona ljubav koju sam nemarno ostavljao po džepovima kaputa, sva ona ljubav koju sam neoprezno ostavljao uz bakšiš konobarima, sva ona ljubav koju sam rasipnički dijelio po djevojačkim sobama, sva ona ljubav koja je potpuno tebi pripadala. Osjetio sam ludački poriv da te podignem i da zaplešemo oboje. Ili da nas oboje bacim sa balkona dole na asfalt. Jer bolje od ovoga nije moglo. Više od ovoga i ljepše od ovoga nije moglo. Bio je to najčišći trenutak koji sam u životu osjetio i možda sam zaista trebao tako i učiniti. Umro bih sretan, a ti bi bila pošteđena svih budućih patnji.
Bilo mi je toliko slatko, toliko posebno, toliko tvoje to što si i u trenutku kad je smrt već parkirala svoje kočije pred našim ulazom, što si čak i u tom trenutku sačuvala onu mrvu ženske sujete i što si i u trenutku dok si me se odricala i dok si me velikodušno prepuštala drugoj, što si čak i tada nekim dijelom svog bića priželjkivala da ta neka buduća ne bude ljepša od tebe. Ti si bila spremna da joj prepustiš svaki dio mog bića. I želudac, i šake koje će je milovati, i oči koje će je gledati, i sve, baš sve osim srca. Bila si praktična, ali samo do jedne tačke. Iza te tačke se prostiralo kraljevstvo romantike u kojem si ti vladala. Htio sam ti tada reći da ne može postojati ni jedna koja bi meni bila ljepša od tebe. I trebao sam to reći, ali bilo me stid. Osjećao sam glupi stid pred ženom s kojom živim trideset i kusur godina, pred ženom sa kojom sam izrodio devetero djece i šestoro od njih sa njom sahranio. I nisam znao izgovoriti riječi koje bi ti pomogle da se lakše oprostiš.
Nisam ni sumnjao da bi ti, kakva si, samo da si bila malo bolje, meni već našla svoju nasljednicu. Ne bi ti meni ovakvom, smotanom, prepuštala tako važnu stvar. Raspitala bi se ti okolo, provjerila i čak učinila da toj jadnici koju bi za mene izabrala to ne izgleda ni najmanje čudno. Bolest te je prikovala za postelju, a znam da si se nadala da bi te možda neka odgovarajuća mogla obići. Kad si izgubila svaku nadu da bi ona tebi mogla doći znala si da je za mene mora potražiti neko sposobniji od mene.

Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s