Nema medija koji nije značajan prostor dao obilježavanju dvadeset godina od koncerta „U2“ u Sarajevu. Kao da nam se ništa drugo u tih dvadeset godina lijepo nije desilo. Tužno, ali kad čovjek malo bolje razmisli zapravo je bilo jako malo tih trenutaka za ponos i radovanje kakav je bio koncert koji nam se desio prije dvije decenije. U Mixer House-u su napravili prigodnu izložbu povodom jubileja i iznenadilo me i obradovalo kad sam vidio da je nekoliko mojih novinskih tekstova zaslužilo da se nađe na toj izložbi. Među njima i prikaz koncerta koji sam pisao u ranim jutarnjim satima 24.septembra, kada sam, još prepun utisaka direktno sa „Koševa“ otišao u redakciju kako bi spremio tekst za prvo izdanje „Oslobođenja“.

Danas, dvadeset godina kasnije, ne bih promijenio ni slova. I umjesto teksta koji bi, iz današnje perspektive govorio o onom tada, ja ću radije ponoviti tekst koji je tada govorio o onom tada. Evo šta sam tada napisao.

„Nema mjesta na kojem je noćas bolje biti. Poruka koju je pred kraj koncerta sarajevskoj publici uputio Bono Vox, pjevač i lider grupe U2, možda i jeste pomalo pretjerana, ali svako onaj ko se našao na Koševu ove ranojesenske noći 23. Septembra neće je smatrati neumjesnom. Jer zaista je bilo lijepo biti dijelom onoga što se sa nestrpljenjem čekalo punih devet mjeseci od kada je prvi put objavljeno kako u okoviru svoje velike svjetske turneje Popmart u Sarajevo na koncert dolazi i grupa U2.Već od ranih jutarnjih sati dekor je bio sjajan, rijeka ljudi pristiglih iz svih krajeva slivala se prema stadionu Koševo da bi u predvečerje velikog koncerta tačno u 18 i 30 na impozantnu scenu izašao Hor Gazi Husrefbegove medrese. I mada nisu navikli na ovakav rokerski dekor oni su već poslovičnim majstorstvom izvedbe dobro zagrijali ipak rokersku publiku koja je dlanove nešto žešće isprobala kada se na scenu popeo Protest. I oni, kao i sljedeća predgrupa Sikter iznad očekivanja su odradili svoj dio posla. Pokazali su da znaju suvereno vladati scenom, pa čak i tako impozantnom scenom, što se posebno odnosi na Protest. I jedni i drugi su pokazali da se ne boje okupljene mase.

Već letimičan pogled na koševski stadion neposredno pred početak velikog spektakla pružao je više nego impresivnu sliku. Stadion ispunjen skoro do posljednjeg mjesta i novi i novi posjetioci. I svi su čekali na susret sa grupom kojoj, prema brojnim ocjenama, danas nema ravne u svijetu rock’n’rolla. Ni prohladno, sarajevsko, jesensko veče nije nikome smetalo. Možda su jedino, za potpun dekor, nedostajale zvijezde.

Ali ako ih i nije bilo na tmurnom sarajevskom nebu na kraju koncerta, kada su po prvi puta uživo U2 zasvirali Miss Sarajevo, preselile su se u školjku koševskog stadiona. Školjku koja je ove večeri, zahvaljujući nekoj neobjašnjivoj hemiji, nekoj magiji, u kojoj je gotovo podjednak udio bio onoga što su ponudili momci na sceni i onoga što im je vratila publika, iznjedrila biser jednog zaista neponovljivog koncerta.

U2 nisu od juče. U skoro dvadeset godina postojanja punili su i veće stadione i izazivali euforiju kakva se rijetko mogla zabilježiti. Ali čak ni takvi prekaljeni profesionalci nisu u nekim momentima mogli savladati navalu emocija. Bono je u jednom trenutku, nakon što je čitav stadion poput jeke odgovarao na refren In the Name of Love (U ime ljubavi) bio iskreno na ivici suza i sa ivice patetike se vratio tipičnom rokerskom frazom – Nisam došao da vam ljubim dupe nego da ga isprašim.

I ako ćemo pravo i isprašio ga je na pravi način. Od uvodne Mofo pa do za njih potpuno neočekivanog bisa. U2 jeste bend koji je krenuo u istraživanje planete muzike uz pomoć elektronskih pomagala i pokazali su u numerama sa novog albuma, pa i u nekim starim stvarima kao što je to Bullet In the Blue Sky da im to više nego dobro ide od ruke. Discotheque jeste pjesma koja će vas pomjeriti sa sjedala i natjerati vas da se njišete u ritmu, ali ono što je njihova najveća vrijednost jesu pjesme. Pjesme koje ispod kompletne te mašinerije, glamura i snage sjaje neponovljivom jasnoćom.

I zbog toga, ma kolimo bili impresionirani dimenzijama najveće predstave na svijetu ključni momenti koncerta jesu bili trenuci kada su se članovi benda oslanjali sami na sebe i bez pomoći džinovskog ekrana i vizuelnih efekata čistom muzikom i još čišćom porukom osvajali onih 45.000 prisutnih. Ova četiri Irca jesu ljudi skloni eksperimentu, ali su nam pokazali i šta znači čista, destilovana emocija kada su ostajali sami s gitarama na malom osvijetljenom ostrvu na sredini stadiona.

I publika je znala da im odgovori. Bilo da se pjevalo With or Without You ili Still I Haven’t Find What I’m Looking For i pogotovo kada je ovaj hor prepoznao tajnu simboliku pjesme In the name of love. U to vrijeme pomislio sam na one smještene u VIP (Very Important Person) sektoru. Vidio sam tamo neke vrlo važne osobe. Nadam se da su i one shvatile tajnu poruke – U ime ljubavi.