Neke vijesti nikad neće stići dovoljno sporo. Znam ja da se mediji mjere i po tome koliko su brzi, ali ne moraju baš da se utrkuju u tome ko će mi “uzeti muštuluk” da mi je neko drag i neko bitan preminuo….umro…preselio…otišao…nestao. Zapravo naši jezici i nemaju pravu riječ za ono što smrt ostavi iza sebe nakon što nas opustoši. Nakon što nam ukrade drage i dragocjene ljude.

Evo, ta bezobraznica smrt otela nam i Donnu Ares. A ona je bila i draga i dragocjena. I beskrajno talentovana i dvostruko toliki fighter. I na sceni i u životu. Kod nje nije bilo foliranja. U njenom slučaju Bog je bio posebno izdašan. Dao joj je nevjerovatan osjećaj za muziku, ali i ogromnu ljubav prema toj istoj muzici. Sumnjam da ću još nekada sresti nekoga poput nje, nekoga ko je s toliko ljubavi i strasti satima mogao govoriti o pjesmama. Pjesmama koje izvodi, pjesmama koje sprema i pjesmama koje bi čula.

Na estradi toliko punoj zavisti i zlobe ona je bila ona rijetka zvjerka koja se radovala kad god bi neko od kolega napravio nešto vrijedno pažnje. Nije imala nikakvog zazora da voli tuđe pjesme. I da ih pjeva kad bi joj se dopale. Ali nije imala problema ni da kaže da  nešto ne vrijedi ako bi smatrala da nije urađeno kako treba. Da nije bila vrhunski interpretator mogla je, komotno biti i vrstan kritičar.

Bila je privilegija poznavati tu i takvu Donnu Ares i tu i tamo s njom razmijeniti mišljenje o ovome ili onome, o muzici i umjetnosti uopšte. Trebala je zapisivati ta svoja zapažanja onako kako je opisala svoju borbu protiv karcinoma. I sada, nakon njene smrti, svi koji smo je poznavali možemo, bez ikakvog oklijevanja reći da je bolest možda i jeste ubila, ali je nije pobijedila.

Prije nekih četvrt vijeka, još kao petnaestogodišnja djevojčica, otpočinje svoju muzičku karijeru, da bi se kao solista okušala prije dvije decenije, prvo nastupom na “Dori”, a onda i osvajanjem brojnih nagrada na festivalu u svom rodnom Bihaću 1997.godine. Od tada pa do trenutka kada ju je bolest odvojila od mikrofona ona je tragala za svojim prepoznatljivim izrazom. Mnogi će reći da je taj izraz našla u folk muzici sa nešto pop elemenata, ali to se odnosi samo na dio njene karijere. Da je izabrala i neki drugi izraz bila bi barem toliko uspješna.Jer, teško je izvagati da li je bila uvjerljivija kad bi zapjevala onu pravu kafansku “Idi, idi moja vilo” ili kad bi pokazala kako suvereno vlada pop evergreenima izvodeći “Woman In Love” ili “Stop”.

Ostati bez Donne višestruko nas pogađa. I kao ljude i kao scenu. Nema u našoj popularnoj muzici previše tako sugestivnih ženskih vokala i tako puno ženskih stvaralaca da se izostanak nekoga poput Donne Ares ne bi bolno osjetio. I taj bol ćemo tek osjetiti u punoj silini. I njen Bihać i tamošnji festival kojem je dala i vrhunske interpretacije i pjesme za pamćenje. I Bosna i Hercegovina koja je u Donni imala dostojnog muzičkog ambasadora.

Sjedio sam u žiriju kad je 2000-te u “Skenderiji” prvi put izvela “Sviraj nešto narodno”. I ne samo da je pobijedila i ostavila pjesmu za sva vremena, nego nam je tada dala frazu koja je vrlo brzo nadrasla okolnosti u kojima je nastala i postala jedno od opštih mjesta naše svakodnevnice.

Kako ćemo se najdostojnije oprostiti od nje? Tako što ćemo onima koji budu dolazili nakon nje olakšati taj put ne bi li im bio puno lakši nego njoj. A ako usput neku nagradu nazovemo po njoj, tim bolje. A pjesme? Pjesme su već našle svoj put i svoj život. Samo što ću ja od danas, kad god je čujem da zapjeva “Idi, idi moja vilo” pomisliti kako je Donna i ne znajući to pjevala sebi. I zato i pjevala sa toliko tuge. I zato toliko tuge i mora da bude kada se opraštamo od nje. Da je drugačije ne bi ni valjalo.