“Mustra” za tkanje letećih ćilima

Povremeno treba otići iz Sarajeva i dozvoliti sebi iznenađenje. Iznenađenje za oči, za uši i za dušu. Neosporno je da je Sarajevo neprikosnoveni centar kad je pop rock muzika u Bosni i Hercegovini u pitanju, ali je nepobitna istina i to da nema ekskluzivitet niti monopol na talenat. Kad god se nađem u nekom drugom gradu nastojim pokupiti što više od tamošnje scene i nerijetko ostanem zadivljen.

Nedavno sam boravio u Travniku i ljubazni domaćini mi poklone album koji još nije ni izašao. Album čija se promocija dešava baš ovih dana i album koji potpisuje sastav tako simboličnog i tako prozračnog naziva – „Mustra orchestra“. Iza ovog naziva kriju se tri Travničanina, Saša Filipović koji je odsvirao klavir i bas te se pojavljivao i kao koautor, bubnjar Almir Mulaimović i idejni začetnik cijelog projekta Taik Ganić, koji je, uz to, odsvirao gitare i sazove i posudio svoj glas gdje je trebalo.

Namjerno ne upotrebljavam izraz – pjevao. Budući da su sve pjesme na albumu instrumentalne Taikov glas je samo u tri navrata iskorišten kao svojevrsni uvod u kompozicije, gdje je predstavo svoje stihove kako bi nas na najbolji mogući način uveli u kompoziciju. Ko zna, možda će ti stihovi nekada biti i otpjevani, ali u ovom trenutku služe ponajviše da podcrtaju atmosferu pjesme i u tome su jako uspješni.

Album se zapravo i zove „Muzika iz romana“ ( s tim što se ne zna da li je u pitanju roman ili romani) i uz pomoć netipičnih, nesevdalijskih, da tako kažemo, instrumenata priča jednu lijepu priču o sevdahu. Ovde se radi definitivno o sevdahu iako netipičnom sevdahu. Netipičnom prije svega jer je u pitanju autorski izraz i jer je u pitanju instrumentalna muzika. I to na takav način da se mora priznati da su potpuno pogodili ime svog sastava. Oni svojim instrumentima zapravo pletu jednu finu muzičku građevinu oko nas, prozračnu i krhku, na svaki povjetarac osjetljivu, a opet dovoljno snažnu da nas premjesti u neke druge predjele i neka druga vremena, ako samo imamo dovoljno spremnosti da se prepustimo zvucima. Taik i njegova ekipa su napravili mustru po kojoj se prave leteći ćilimi kojima se putuje i daleko i davno.

Možda zaista i postoji neki roman, napisan ili nenapisan svejedno, čiju radnju prati ovih jedanaest kompozicija (ukoliko izostavimo bonus trake). A možda je suština upravo u tome da svako od nas u sebi ispiše taj roman slušajući ovaj album. I zato ga je najbolje slušati u cijelosti. Jer tek tako otkrivamo ili barem naslućujemo svu složenost te njihove mustre. A kao i kod svake mustre i kod ove je najljepše to što izgleda beskrajno jednostavna i laka sve dok vi ne pokušate da je ispletete ili odsvirate.

Inače, ovo je treći Taikov pokušaj da napravi nešto od svoje muzičke karijere. Prvi put sam ga zapazio dok je pravio tipični bosanski pop – rock uz blagu primjesu etna i kada je ne jednom radijskom festivalu izveo pjesmu „Hercegovke i Bosanke“ u koju je sjajno uklopio sva ona ženska imena opjevana u domaćoj muzici. Kasnije se jako uspješno i jako zanimljivo bavio pisanjem muzike namijenjene djeci, a sada je tu „Mustra orchestra“. I ne pitajte me gdje je bio najbolji jer to ni sam vjerovatno ne zna, a sigurno je da niti jedno od tih poglavlja nije potpuno zatvorio.

Za nešto širi proboj „Mustre“ na domaćoj sceni, uvjeren sam, ipak bi bile potrebne i neke vokalne dionice po kojima ćemo ih pamtiti. Izgleda da je to shvatio i Taik i, po onome što znam, oni bi uskoro svoj rad trebali nastaviti sa Almom Subašić na mjestu glavnog vokala. A tek onda će taj prefinjeni ženski dodir od ovog tkanja napraviti baš onakvu mustru kakvu je Taik i zamislio.

Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s