Živimo u nepravednom svijetu, ali ponekad se desi ponešto što mi vrati vjeru u ljude. Kao što se desilo kada je stigla vijest o smrti Nene Jeleča. Ne zbog same smrti jer  umro je tragično prerano i umro je neoprostivo daleko od svog Sarajeva. Nego zbog načina na koji su se od njega oprostili njegovi prijatelji i dugogodišnji saradnici.

Bavio se poslom u kojem je surevnjivost, nepovjerenje i podmetanje nogu neuporedivo češće od poštovanja i bliskosti. I u tom i takvom poslu uspio je da stekne reputaciju ne samo vrsnog instrumentaliste i izuzetnog producenta, nego prije svega mirnog i dobrog čovjeka koji će nam nedostajati upravo zbog tih svojih ljudskih karakteristika, pa tek onda zbog profesionalnih kvaliteta.

I to nema nikakve veze sa onim „o mrtvima sve najbolje“. Jer, ima tako ljudi za koje i u smrti teško nalaziš razloge za hvalu. U slučaju Nene Jeleča prije je problem kako naći odgovarajuće i dovoljno snažne riječi koje bi mogle i približno dočarati ono što je značio za sarajevsku scenu. Bio je on neki dobri duh ovdašnje muzičke priče. Čovjek koji je znao iz svakog izvući ono najbolje. I u studiju i van njega.

Mnogi će tek sada, na smrtovnicama otkriti da je Neno zapravo Nedžib. Kao što mnogi neće znati da je on utkan u brojne velike pjesme bilo kao izvođač, bilo kao aranžer ili producent. Počeo je kao bas gitarista i vrlo brzo postao izuzetno tražen, pa je svirao na trećem Hendinom albumu „Gdje si dušo gdje si rano“. Na tom albumu bubnjeve je odsvirao Milić Vukašinović i osjetio je da je Neno basista sa kojim je na istoj talasnoj dužini i pozvao ga u „Vatreni poljubac“. Sa ovim bendom je snimio album „Iz inata“ iste te 1985.godine i to je jedno od rijetkih izdanja, a možda i jedino, na čijem se omotu nalazi i njegova fotografija. Uskoro se našao u grupi „Hari Mata Hari“ na njihovom drugom albumu „Ne bi te odbranila ni cijela Jugoslavija“. Tokom 1986.godine sa Branom Likićem je producirao drugi album grupe „Merlin“. A onda je sebe našao u „Bombaj štampi“ gdje je na njihovom prvom albumu iz 1987.godine bio i bas gitarista i inžinjer tona.

Našao je on sebe u „Štampi“, ali kako su oni tek povremeno radili tokom tih posljednjih nekoliko godina osme decenije prošloga vijeka sarađivao je i sa drugima. Sa „Gino bananom“, sa Nedom Ukraden na albumu „Poslije nas“ koji je producirao doduše Hari Varešanović, ali je Neno opet odsvirao bas dionice, bio inžinjer tona i sve to smiksao. Vratio se saradnji i sa Harijem na albumu „Strah me da te volim“, a dosta posla odradio je i na jedinom solo albumu Ede Mulahalilovića. Producira peti album „Valentina“, albume grupa „Milly the Kid“ i „Regina“. Ponovo je radio i sa Hendom, a svijeta narodne muzike se dotakao radeći na albumu „Ljiljani“ Halida Bešlića i „Neko čudno vrijeme“ Šerifa Konjevića. Oba iz 1991.godine.

To mu je bila značajna referenca kada je počeo raditi sa folk zvijezdama u produkciji „In Takt“ u Njemačkoj sredinom devedesetih godina. Redaju se imena kao što su Elvira Rahić, Enes Begović, Hakala, Kemal Malovčić, Esad Plavi, Ferid Avdić, ponovo Šerif Konjević i Halid Bešlić, te mnogi drugi. U to vrijeme on je producirao, na primjer, zajedno sa Dinom Dervišahlidovićem, pjesmu „Ja potpuno trijezan umirem“. I na narednom Dininom albumu sarađivao je na pjesmama „Kad si rekla da me voliš“ i „Da je tuga snijeg“. Saradnja sa „Intakt records“ je potrajala do početka novog milenija, a onda se sporadično javlja i na izdanjima drugih izdavačkih kuća.

I mnoge od ljudi na čijim je pjesmama Neno ostavio neizbrisiv trag ne mogu stići ni pomenuti. Što ne znači da sam ih zaboravio. Ali to nije ni važno. Važno je da Nenu nisu zaboravili ljudi koji su ga poznavali pa čak ako nisu ni imali tu priliku da s njim ostave neke trajne tonske zapise. I kad čovjek nešto pogleda, umrijeti u 54.godini jeste definitivno prerano iako je Neno Jeleč ostavio iza sebe toliko toga da bi dostajalo za dva-tri prosječna života.