Postoji ta neka dvostruka predrasuda o heavy metalu. Oni koji ga ne vole osporiće mu svaku vrijednost. Oni koji su ga izabrali ne prihvataju bilo kakvu priču o žanrovskoj ograničenosti ovog pravca. A ima tu svega. Ima jedno ogromno brdo svakojakog smeća, ali ima i pravih dragulja. Mada su i neki od tih dragulja predugo osporavani. Ponajviše među njima vjerovatno australijski rock giganti “AC/DC”.

Sada, nakon smrti jednog od njihovih lidera i autora Malcolma Younga, mnogi koji su ih smatrali bezvrijednim počet će tražiti genijalnost u njihovim radovima. A zapravo je njihova veličina ponajviše u tome što su preživjeli. Što su preživjeli preko četrdeset godina na sceni odbijajući da se mijenjaju i prilagođavaju. Vrlo brzo su prerasli kontinentalnu popularnost u njihovoj rodnoj Australiji i postali planetarna priča.

Sjećam se da sam ih otkrio u trenutku kada su bili na vrhuncu, kada su objavili svoj vjerovatno najvažniji album sa naslovnom pjesmom koja je postala njihov zaštitini znak. Bio je to album “Highway To Hell”. I nisu krili kuda nas vode ako krenemo sa njima. Ali mnogi su odlučili da rizikuju, a prečicu je našao njihov tadašnji pjevač Bon Scott koji je preminuo početkom 1980.godine u dobi od trideset i tri godine. Obdukcija je pokazala da ga je ubio alkohol, a ja bih rekao da ge je ubio hobi i vjera u vlastite pjesme.

I kada su svi mislili da je to njihov kraj oni su se vratili jači nego ikad. Mjesto za mikrofonom zauzeo je dotadašnji pjevač grupe “Geordie”Brian Johnson. Već prvi album snimljen sa njim “Back To Black” postao je klasičnmo mjesto i žanra i rock’n’rolla uopšte. I svejedno je da li ih nazivate heavy metal bandom ili hard rock bandom ili primjetite da su naprosto izrasli na najboljoj tradiciji bluesa. Gdje god ih svrstali ostaje neoboriva činjenica da su decenijama bili jedan od najvećih rock sastava na planeti.

Poznatiji brat Angus Young će ostati upamćen i po onoj školskoj uniformi u kojoj je nastupao, pa i po onim kratkim hlačama koje su išle uz to. Kad je njihov uticaj, ovde kod nas, prihvatila grupa “Divlje jagode”, osim teškog i tvrdog zvuka Zele Lipovača je preuzeo i taj imidž. Makar unešto izmijenjen. Onako kako je Bregović na sceni odavao počast Jimmy Pageu tokom prvih godina “Bijelog dugmeta”, tako su “Jagode” nepogrješivo prizivale “AC/DC”.

Kasnije su opet promijenili pjevača i dolazak Axl Rosea u njihove redove bio je jedan od najvećih i najšokantnijih transfera u svijetu rock’n’rolla uopšte. I ništa se nije promijenilo. I svima je postalo jasno da je ta zgrada zvana “AC/DC” izgrađena na temeljima Angusove i Malcomove gitare. Grupu je, zbog zdravstvenih razloga, napustio 2014.godine, ali oni nisu htjeli nastaviti sa radom sve dok im Malcolm nije dao svoje odobrenje. On je bio osnivač grupe i tako se ponašao i tako se grupa ponašala prema njemu i kad ju je napustio. I ako grupa nastavi sa radom, a nema razloga da ne nastavi, i dalje će to biti putem koji je trasirtao upravo Malcolm Young.

A da li taj put vodi u pakao ili negdje drugo mislim da je Malcolmu svejedno. Sve dok tu vožnju prati dobra muzika.