Kada jedan rock bend svoj debi album objavi tek nakon osamnaest godina od osnivanja onda se slobodno može zaključiti kako su oni baš čekali da sazriju. Čekali punoljetstvo.  U takvom slučaju je o njihovoj upornosti izlišno trošiti riječi. E, tako se nešto desilo sa bihaćkim sastavom „Start“ koji su osnovani 2000-te godine, pa nakon deset godina uzaludnih pokušaja da se nametnu na sceni donijeli odluku da privremeno prestanu sa radom. A onda su se opet vratili jači nego ikad. I objavili album „Moj otrove“.

Moram priznati da je već sama činjenica da dolaze iz Bihaća probudila moju znatiželju. Postoji ta neka čudna veza između Bišćana i rock’n’rolla i sigurno je da se ne svodi samo na „Divlje jagode“ i Nermina Puškara. Ima tu mnoštvo zanimljivih rock stvaralaca koji naprosto nikad nisu dobili pravu priliku zbog proste činjenice da Bihać ne spada među one velike centre sa potrebnom infastrukturom koja bi mogla dati podršku jednom mladom (ili u ovom slučaju ne baš tako mladom) rock sastavu. Dovoljno je samo pomenuti sastave kao što su „Camino verde“, „Genetski modificiran“, „Haman jazz band“, „The Crazy Cats“, „Grefran“, „The Evolution“, “Unija”, „Jall Aux Yeux“ ili imena kao što su Alen Islamović, Ado Iftić, Muhamed Liha, Dragana Una Kajtazović,.

Vječito balansirajući negdje između Sarajeva i Zagreba tek rijetki su uspijevali da dobiju pravu podršku. Recimo, „Divlje jagode“ i jesu formirane od strane nekoliko Bišćana na studiju u Zagrebu, a kasnije su karijeru gradili iz Sarajeva. Puškar je postao zanimljiv tek kad je došao iz bihaćkog „Kruga“ u sarajevski „Knock out“. I tužno i ružno, ali istinito.

Zato treba jako pažljivo osluškivati sve što nam sa te strane dolazi, pa sam i ja već ranije primjetio „Start“ zbog pjesama „Tamo“ i „Moj otrove“. Zaintrigirali su me i zbog zvuka i zbog tematike svojih pjesama. A kada se pojavio i album „Moj otrove“ samo je potvrdio ono što sam već mislio o njima. Da su odličan rock’n’roll bend bez puno primjesa drugih žanrova. Da zvuče svježe, a da opet njihov zvuk priziva i neka ranija vremena kad je rock u pitanju. Da po načinu pjevanja i aranžmanima pomalo vuku na sastav „Zona isključenja“ sa posve drugog kraja Bosne, iz Goražda. Da ima u načinu pjevanja i nešto od Puškarovog manira. A opet pomalo čak, pogotovo tematikom pjesama vuku na „Atomsko sklonište“. A strukturom pjesama i na rani “Drugi način”.

Može na momente djelovati kao da zauzimaju propovjdenički stav, da su možda pomalo naivni i parolaški u svom uvjerenju da pjesme mogu mijenjati svijet, ali meni zvuče sasvim iskreno u tom svom nastojanju pa im teško to mogu uzeti za zlo. Tu posebno mislim na pjesmu „Tamo“ koja je jedna od rijetkih rock pjesama koja je progovorila o odlasku mladih iz Bosne i Hercegovine. Zanimljivo je da se pjesma uopšte nije našla na albumu iz meni posve nejasnih razloga. Dotiču se u pjesmama i problema sve prisutnije narkomanije, a ima i klasičnih ljubavnih pjesama od kojih se posebno izdvaja naslovna „Moj otrove“.

Naravno da moram pomenuti ko stoji iza ove priče. Članovi benda su Lejla Nuhanović, Anes Zulić, Saša Mirković, Elvis Hodžić, Edin Imširović i Šahsudin Osmanović. Nije zgoreg da zapamtite ova imena. A nije loše ni da vam priča o novom bosanskom rocku startuje sa „Startom“. Produkcija „Tempo“ je prepoznala kvalitet i objavila im album. Sad je na nama ostalima da ih prepoznamo kao bend za nas.