Odavno me nešto nije tako obradovalo kao povratak Brane Likića sa albumom “Akustika”. A još više vremena je prošlo od kada me je nešto oduševilo do te mjere kao taj njegov novi album. I uopšte ne pretjerujem. Ovo je album urađen sa pažnjom i sa dušom. I još po svim pravilima zanata. Ali ovo je istovremeno i album koji nije za svakoga. Ili da budem precizniji ovo nije album koji će baš svako lako shvatiti i još lakše prihvatiti.

Prefino je tkanje tih pjesama da se moraš dobro zadubiti u njih da bi prepoznao taj filigranski rad. A jasno mi je da danas malo ko ima strpljenja da na takav način doživljava muziku. Da na takav način sluša muziku.

Pjesme na ovom albumu ostavljene su bez ikakvih napadnih ukrasa. Ostavljene su da same svjedoče o svojoj ljepoti. Ogoljene do osnovne forme snimljene su na takav način da plijene svojom jednostavnošću.

Tome jako doprinosi sam zvuk koji je doveden do perfekcije. Ne sjećam se da sam čuo album koji je imao ovako čist zvuk, ovako lijepo isproduciran vokal, album koji je tako ubjedljiv u svom obraćanju slušaocu. I zato bi bilo nepristojno ne pomenuti Mladena Miličevića, profesora na Loyola Univerzitetu, gdje je šef katedre za snimanje. I mora se konstatovati da su ove pjesme snimljene baš onako profesorski.

Ne znam koliko je konačnom rezultatu doprinjelo kasnije snimanje u BLAP studiju u Minhenu, ali rezultat je takav da se na ovaj album sasvim lako navići, a još lakše navući.

Samo što je uvijek vrijedilo pravilo po kojem ti tehnika ne može pomoći ako nemaš prave pjesme. Brano ih je ovaj put imao. Pogotovo me dojmio način na koji su sarađivali Brano i Abdulah Sidran, koji je napisao tekstove za pjesme “Jesi li se umorilo srce moje?” i “Potrebno mi je dušo”. Pogotovo je pjesma “Jesi li se umorilo srce moje?” pogodila pravu mjeru. Pravu mjeru sjete, nostalgije, tradicije i neke duboke tuge zbog koje će ovu pjesmu mnogi osjetiti kao svoju. Ili što bi nove generacije rekle, to je pjesma uz koju će se komotno moći konstatovati “e, ova me je raskućila”.

Sličnu atmosferu nailazimo u pjesmi “Kao Hazari”, urađenoj na prekrasan tekst Sergeja Ćuka. Posebna poslastica je i “Moj put”, verzija čuvene “My Way” iz Sinatrinog repertoara u izvarednom prepjevu Miroslava Pilja.

Ni tamo gdje je Brano bio kompletan autor pjesme nisu išle ispod ovog jako visoko postavljenog standarda. Bilo da je u pitanju “Zakopčaj kaput, hladno je” ili “Nedostaješ mi  dušo”. Sasvim lijepo su se uklopile i, od ranije poznate, “Slikarka” i “Čovjek s juga”. Prvu znamo još iz repertoara grupe “Rezonansa”, a drugu sa budvanskog festivala iz 2003.godine. Naravno, u drugačijim aranžmanima. Usudio bih se reći – pravim aranžmanima.

Volio bih da ovaj album nađe put do znatno šireg kruga slušatelja. Volio bih, ali ne vjerujem da će se to baš odmah desiti. Iako je kvalitet ove zbirke od deset pjesama nemoguće sakriti (sve kad bi neko to i htio) teško da će za njih biti puno prostora na aktuelnim play listama. Naprosto, zato što to nisu nametljive i agresivne pjesme. Kao što takav nije ni čovjek koji stoji iza njih. Da jeste odavno bi ga prepoznali kao jednu od dragocijenosti ovog grada i ove zemlje.

Ja ne mogu da vas natjeram da slušate ove pjesme, ali mogu da kažem šta mislim o njima. I mogu da vas podsjetim da je Brano Likić, u periodu 1975 – 1985.godine predvodio jedan od najznačajnijih sarajevskih sastava – “Rezonansu”. I da je baš on donio jedan novi način korištenja tradicionalnog zvuka. I nakon “Rezonanse” je bio prisutan. U njegovom studiju su svoje albume snimali mnogi kasniji velikani sarajevske scene. Od “Merlina” i Vajte, preko Tife, pa sve do “Vatrenog poljupca”, da pomenemo samo neke. I hvala Bogu da nam se vraća. I to na ovakav način. I hvala Bogu da se njegovo srce još nije umorilo.