Sasvim slučajno, bez ikakve veze sa Danom žena, „Letu štuke“ su osmog marta objavile svoj novi singl „Supermarket“. Drugi ili treći najavni singl za album koji čekamo već sedam godina. Drugi ako računamo da je prvi bio „Bože zdravlja“, a treći ako malo duže pamtimo pa se sjetimo i pjesme „Padaj“ od prije četiri godine.

Nije to toliko ni važno koliko je važno da „Štuke“ ostanu konstanta ovdašnje scene. Nemamo mi previše ni kvalitetnih, a pogotovo nemamo društveno angažovanih sastava da bi nam bilo svejedno hoće li Dino Šaran nešto novo napisati i snimiti sa svojom ekipom. Da bi nam bilo svejedno da li se autorski „potrošio“.

Na svu sreću nije. Ne znam da li kod njega pjesme nastaju lagano i u trenutku ili je to sve mukotrpniji proces cijeđenja talenta. Ne znam i ne zanima me. Zanima me ono što dobijem kao rezultat. A rezultat je i dalje ubjedljiv u Dininu korist.

Još uvijek zna da u ljubavnoj pjesmi koja je intimna priča o njemu „podvali“ i ponešto od onoga što govori o nama. Njegove pjesme su ogledalo naše stvarnosti. Likovi iz njegovih pjesama su manekeni novog bosanskog društva. Sa svim svojim nedostacima i iskrivljenim sistemom vrijednosti.

I najljepše od svega je što on likove svojih pjesama ne osuđuje zbog toga. On samo konstatuje. On je hroničar, a svakom ponaosob ko posluša pjesmu ostavlja da sam izrekne presudu. Nakon što posluša pjesmu. I pogleda. Jer da ne bi video spota umro bi a da ne saznam šta su to „bodljaste cipele“.

Ovako u kompletu ostajemo izgubljeni u „Supermarketu“. Ne znamo da li da se smijemo ili da se zabrinemo. A onda shvatimo da jedno ne isključuje drugo.

Samo što bi bilo pogrešno pomisliti da Dino Šaran pokušava da igra ulogu naše dežurne savjesti. On pjeva o sebi i svojim iskustvima. A ako se neko u tome još prepozna – tim bolje. To je dobrodošao bonus, ali nikako i osnovna namjera njegovog stvaralaštva. Nije on propovjednik nego pripovjedač. I pjevač.

„Štuke“ i dalje zvuče moćno i svježe. Zvuče dovoljno pamtljivo, a da ni jednog trenutka ne osjetite da prijeti opasnost da postane ljigavo komercijalno. Ja ih doživljavam kao bend kod kojeg nema ni foliranja ni planiranja. Doživljavam ih kao grupu koja iskreno isporučuje dnevnu dozu vlastitih frustracija ne planirajući da ih unovči.

I „Bože zdravlja“ i sada „Supermarket“ samo potvrđuju činjenicu da su nam potrebniji nego ikada. A valjda i njima samima jasno stavljaju do znanja da su tri albuma u posljednjih trinaest godina malo. I premalo. Pogotovo uzme li se u obzir činjenica da je od posljednjeg prošlo punih sedam godina.

Grupa je doživjela i neke personalne promjene i ako se po jutru dan poznaje to ni najmanje nije ugrozilo njihovu uvjerljivost kao rasnog rock’n’roll sastava. Naravno, prava provjera će uslijediti tek na koncertima, ali to će biti ona druga faza njihovog povratka. Velikog povratka, ako smijem prognozirati.

Sjećam se vremena kada se pojavio njihov prvi album. Bilo je to prije trinaest godina. Oduševljenje koje je tada pratilo to njihovo prvo izdanje bilo je puno uvjerenja da su oni (uz još nekoliko imena) pozvani da daju „vještačko disanje“ posustaloj sarajevskoj rock sceni. Ni danas ne očekujemo ništa manje. Ta njihova intervenicja je još uvijek neophodna. Barem dok pacijent daje neke znakove života.