Nedavno sam gostujući u jednoj televizijskoj emisiji pokušao da objasnim svekolikom gledalištu da sarajevska pop rock priča ne počinje sa “Bijelim dugmetom”, pa čak ne ni sa “Indexima”. Tom prilikom sam pomenuo nekoliko imena iz naše rock praistorije, između ostalih Vedu Hamšića, Miralema Kruškića i Sabahudina Bahu Kurta. I još konstatovao kako je dobro što je bar još Baho među nama.

I svega nekoliko dana kasnije život me demantovao. Grubo i neumoljivo onako kako samo on to zna. Pobrinuo se da ni Baho više nije sa nama. Preminuo je u svojoj osamdeset i trećoj godini i potpuno se preselio u udžbenike istorije.

Tek sada, bez njega među nama shvatićemo koliko smo malo znali o njemu. Znali smo za njega jer bi ga svako malo televizije reaktivirale uz priču o “Evroviziji” kao prvog čovjeka iz Bosne i Hercegovine koji je tamo otišao. Još tamo 1964.godine u Danskoj sa pjesmom „Život je sklopio krug“.

A Sabahudin Kurt je mnogo više od dekora za jubileje. On je kao devetnaestogodišnjak imao hrabrosti da probije ideološke barijere i još 1954.godine snimi pjesmu „Dim u tvojim očima“ koja je bila prepjev čuvenog evergreena „Smoke Gets In Your Eyes“. Ali važnija je po tome što je to bila prva pjesma na tragu anglosaksonske popularne muzike, u to doba nepoželjne u ovim krajevima. Bila je to preteča barem pop muzike, ako već ne i rock’n’rolla u Sarajevu.

On je bio neka vrsta ideološkog ledolomca koji je otvorio put svim ostalima koji su došli iza njega. Pri tome svjesno žrtvujući vlastitu karijeru. Da je bio bar malo sebičniji mogla je biti puno primjećenija kod one šire publike. Namjerno ne kažem uspješnija. Jer kako smatrati nedovoljno uspješnim čovjeka koji je toliko toga ostavio iza sebe.

I to ne nužno samo kad je u pitanju karijera pjevača lakih nota. Nije htio sam sebe da ograniči i tražio je mogućnost da se izrazi u pozorištu, na televiziji i filmu. Bio je cjenjeniji u Sovjetskom Savezu nego kod kuće i tamo je imao slovom i brojem sedamnaest turneja. Bio je dio kultne i pionirske serije „Karađoz“. Bio je član Opere Narodnog pozorišta u Sarajevu. Bio je član „Sarajevskog vokalnog okteta Preporod“, ansambla koji svojim sastavom izgleda jače od bilo koje super grupe.

Imao sam priliku da ga upoznam i prije nekoliko godina gostovao mi je u jednoj dvosatnoj radijskoj emisiji. Nije mi preostalo ništa drugo nego da mu se divim. Da mu se divim zbog spremnosti da iskoristi svaku priliku kako bi pomogao onima koji ne znaju da konačno saznaju. I shvate.

Priča o Sabahudinu Kurtu, kao i priče o Vedi Hamšiću, Bošku Oroboviću, Azri Halilović, Sokratu Kajeviću i Miralemu Kruškiću su priče koje treba izučavati u školama. Priče koje trebaju biti dio naše svakodnevnice kao i priče o „Dugmetu“, „Indeksima“ i svima onima koji su kasnije došli. Kao i priče o ljudima od kojih su Baho i njegova generacija učili, priče o Pepini Mujkić, Živku Turini i Milanu Eteroviću.

Sabahudin Kurt je jedan od onih brojnih Sarajlija koji su ovom gradu puno više dali nego što im je Sarajevo znalo vratiti. Barem za života. Sada će odjednom ispasti kako su svi slušali Bahu i “rezali vene” na njegove pjesme. Što je i glupo i besmisleno. Baho nije ni bio pjevač za sve ukuse, a pogotovo ne za sve generacije. I činjenica da njegovo pjesme nisu sveprisutne na našim play listama uopšte ne govori ništa bitno o njihovom kvalitetu.

Čak i ako ne slušate njegove pjesme morate uvažiti činjenicu da ni sve ono što volite i slušate, a nastalo je u Sarajevu ne bi bilo takvo kakvo jeste, a možda uopšte ne bi ni bilo da nije bilo Sabahudina Kurta. I ako i nismo bili pretjerano pažljivi prema njemu za života dajte da budem puno bolji prema uspomeni na njega.