Rat klonova

Pokazalo se, na moju veliku žalost, da je prošlogodišnji Eurosong bio samo usamljeni incident i da je pobjeda pjesme bez ikakvih pratećih ukrasa bila moguća tada i nikad više, te da su samo naivni mogli pomisliti da to najavljuje neku promjenu u samoj suštini Eurosonga.

Ove godine, istini za volju, nije ni bilo tako snažne i tako emotivne pjesme koja bi mogla predstavljati protutežu ispraznom šarenilu i efektima. Opet je ambalaža postala jedino važna. Čak i tamo gdje se polagalo nešto više pažnje na kvalitet interpretacije (kao kod Estonije na primjer), opet je u prvi plan isplivalo samo zanatsko pjevačko umijeće i efektna kostimografija. Pjesma se opet negdje izgubila.

Ovogodišnji Eurosong će ostati upamćen i po tome što su svi nastojali da liče na nekog drugog. Bio je to pravi mali rat klonova. Neko je prizivao asocijaciju na Rag’n’Bone Mana. Neko je htio da zvuči kao Guns’n’Roses, a ponegdje smo čuli Beyonce ili Bee Gees. Vidjeli smo i mladog Johnny Casha. Originalnost je potpuno izostala.

U takvoj konkurenciji nije ni čudo što je pobijedila pjesma koja je barem folirala da je drugačija. Poplava dugonogih mršavica, kad se povukla, ostavila je punačku Izraelku koja je na prvu djelovala kako se jako dobro zabavlja i kako i nema neku ozbiljnu namjeru da pobijedi. Aha, kako da ne. Bio je to pažljivo osmišljen projekat da sve djeluje krajnje spontano, a da opet ima preciznu strukturu. Rekao bih vojnu i ne bih puno ni pogriješio jar cura je bila pripadnik izraelske vojske. Ja sam joj, recimo, vjerovao da je iskrena samo kad je kokodakala.

A sem toga, kako govoriti o iznenađenju, kada je u svim procjenama bila glavni favorit. Pjesma nije donijela suštinski ništa novo sem klupske atmosfere i trendovski obojene produkcije. Djevojka je u tri minute udrobila sve i svašta i držala našu pažnju tim naglim promjenama, a onda sve začinila zaraznim refrenom. Za publiku kakva je eurovizijska više ni ne treba, a pokazalo sa da ni žiriji baš nemaju previše pažljiv slušni aparat.

Ili je do mene. “Stručnjaci”, sa navodnicima ili bez njih, tek stručnjaci su dali pobjedu tamnoputom Austrijancu. Oprostite mi, ali meni je ta pjesma bila jedna od dosadnijih. Ponovo sam je preslušao nekoliko puta onako mamuran od lošeg zvuka jutro nakon Eurosonga. Hajde, možda i nije baš katastrofalna, ali ne mogu sebe zamisliti u situaciji da želim da je čujem niti da može da izazove neku posebnu emociju u meni kad je već čujem.

Naprosto sve je bilo očekivano, sve je bilo otužno predvidljivo i na kraju nepotrebno. Pjesma za koju se očekivalo da će biti druga, bila je, nećete vjerovati – druga. Dječaci na sceni su sve mlađi ili bar nastoje tako da djeluju pa onaj nesretni Čeh natakari školski ruksak na leđa i vrcka guzičicom uvjeren da je to put ka uspjehu. Bio je samo put do finala.

Od pet predstavnika zemalja iz Regiona u finale su ušli Srbija i Slovenija. I drago mi je da jesu. Zbog proste činjenice da su pjevali na svom maternjem jeziku usred podaničkog iskazivanja obožavanja engleskog jezika. I Šobićev sestrić Vanja pjevao je na crnogorskom, ali on je sam sebe diskvalifikovao neumjesnom šalom na press konferenciji. Šala jeste bila neumjesna, a svi mi licemjerni jer bi se ogroman broj onih koji su se zgražavali vjerovatno nasmijao da su šalu čuli u nekom intimnom društvu. Makedonci su pokušali u jednu pjesmu strpati jedno  pet – šest žanrova i nije se pokazalo kao uspješno. Hrvati su svoju Franku ispratili sa velikim ambicijama i nije imala lošu pjesmu, ali ja sam je manje slušao, a više pokušavao da provalim gdje je uključena u struju pa se onako trza kako se trzala.

Što se nas tiče niti Eurosong više postoji za nas niti mi za Eurosong. Ne samo da nismo poslali svog predstavnika kao jedina zemlja iz regiona nego niti jedna ovdašnja televizija nije prenosila ovo takmičenje, a na kraju nismo ni učestvovali u glasanju. Nekada sam bio žestoki zagovornik odlaska za Eurosong, ali sada više nisam siguran treba li se uopšte tamo pojavljivati i davati legitimitet ovom događaju koji je odavno postao vlastita parodija. Ali čak i ako ne bude para da tamo idemo možemo napraviti izbor našeg predstavnika. Naš domaći. Pa da znamo ko nas NEĆE predstavljati.

Advertisements

Muzici s ljubavlju

Živimo u svijetu koji profesionalizam stavlja kao vrhovni kriteriji pri procjeni nečijeg rada. Pa i onog umjetničkog i stvaralačkog. I prečesto zaboravimo koliko je važna sama ljubav prema toj vrsti stvaralaštva za koju se neko opredjelio. Pa makar i ne bio ne znam kako uspješan. Pa makar i ne dobio ili ne dobila pravu priliku da čujemo za nju ili za njega.

Kao što ni ja nisam čuo za Ekrema Softića sve dok se slučaj nije umiješao. Odnosno dok mi se sam Ekrem nije javio sa nimalo zahtjevnom molbom da poslušam njegove pjesme. I hvala mu na tome. Bez tih pjesama bih bio siromašniji za jedno svoje uvjerenje.

Nisu to bog zna kako genijalne pjesme. Odmah mi je to bilo jasno i Ekremu je to jasno. Ali su iskrene. Ne misli on sada da pravi neku karijeru sa njima. Nije ni u godinama da to čini. Čovjek je duboko zagazio u sedmu deceniju života, a budući da nikad nije bio sklon samoreklami, to što nije bio na očima javnosti sigurno nije pomoglo.

Naša muzička scena odavno funkcioniše po principu „ja tebi vojvodo, ti meni serdare“ i pomalo se ušćula u samodovoljnosti i samozadovoljstvu. Ko ima želudac i živce da obiđe nekoliko ugostiteljskih objekata na potezu od Baš čaršije do Marijin dvora saznaće sve o novim „velikim projektima“ koji se pripremaju i koji „ima da razvale“.

Srećom Ekrem nije razvaljivao nego je stvarao. Pa je čak dobacio i do jednog albuma. Prije neke četiri godine objavio je svoj prvi i za sada jedini album „Na dlanu mom“. I kod njega se baš može reći da je on objavio. Za sve se sam potrudio kako bi sačuvao u nekoj trajnoj formi te svoje pjesme.

Muzička produkcija je skupa rabota kada si prisiljen da se sam njome baviš, kada nema sponzora iza tebe, kada se ne računa na velike tiraže i brojne nastupe. I onda niko nije ni zainteresovan da podrži autore i izvođače koji ne garantuju brzu zaradu. I šta u takvom svijetu, brzom i nestrpljivom da radi čovjek sa gitarom bez velikih ambicija?

Ostaje mu jedino da pjeva. Pa koliko god to nekad uzaludno djelovalo. Da pjeva o svijetu u sebi i svijetu oko sebe. A baš tako Ekrem Softić i pjeva. Otkriva nam svoju intimu, ali nas, poput svih velikih kantautora, upozorava i na ono što se dešava oko nas.

Tu i tamo pogodi pravu mjeru i iznenadi nas uvjerljivošću i svježinom svog izraza. Nekada ne baš tako uspješno, ali i dalje osjetite kako je to njegovo uvjerenje krajnje iskreno. A ponekad, kod nekih pjesama, osjetite kako im je trebalo samo malo majstorske ruke da od njih napravi velike pjesme.

Kad kažem „majstorske ruke“ mislim na malo drugačiji produkcijski pristup. Brano Likić je obavio vrlo kvalitetan produkcijski rad na pjesmama sa tog, za sada jedinog albuma, ali možda ih je malo pretjerano ogolio i ostavio Ekrema naoružanog samo gitarom da onako donkihotovski brani položaj kantautorske pjesme dok sa svih strana udaraju razni nametljivi i agresivni ritmovi koji odavno preuzimaju primat.

Lijepe su to pjesme i imaće one svoj život, ali Ekrem ipak nije tako pozicioniran na muzičkoj sceni poput Brane Likića pa da može sebi da dozvoli luksuz objavljivanja pjesama koje traže strpljenje i pažnju. Dvije stvari kojih najmanje ima kod današnje publike.

A opet, kad čovjek malo razmisli, ako skoro sedamdeset godina nije pristajao na kompromise, ako je istrajao u svom vlastitom izrazu ne povodeći se za trendovima i ne prateći modu, zašto bi Ekrem Softić to sada uradio? On nam je ponudio svoje viđenje svijeta oko nas, ljubavi u tom svijetu, nostalgije i čežnje. Ako se pronađemo u tim pjesmama sigurno će mu biti drago. A ako i ne otkrijemo njihovu ljepotu nema veze. Ionako nisu ni pisane za svakoga.