Živimo u svijetu koji profesionalizam stavlja kao vrhovni kriteriji pri procjeni nečijeg rada. Pa i onog umjetničkog i stvaralačkog. I prečesto zaboravimo koliko je važna sama ljubav prema toj vrsti stvaralaštva za koju se neko opredjelio. Pa makar i ne bio ne znam kako uspješan. Pa makar i ne dobio ili ne dobila pravu priliku da čujemo za nju ili za njega.

Kao što ni ja nisam čuo za Ekrema Softića sve dok se slučaj nije umiješao. Odnosno dok mi se sam Ekrem nije javio sa nimalo zahtjevnom molbom da poslušam njegove pjesme. I hvala mu na tome. Bez tih pjesama bih bio siromašniji za jedno svoje uvjerenje.

Nisu to bog zna kako genijalne pjesme. Odmah mi je to bilo jasno i Ekremu je to jasno. Ali su iskrene. Ne misli on sada da pravi neku karijeru sa njima. Nije ni u godinama da to čini. Čovjek je duboko zagazio u sedmu deceniju života, a budući da nikad nije bio sklon samoreklami, to što nije bio na očima javnosti sigurno nije pomoglo.

Naša muzička scena odavno funkcioniše po principu „ja tebi vojvodo, ti meni serdare“ i pomalo se ušćula u samodovoljnosti i samozadovoljstvu. Ko ima želudac i živce da obiđe nekoliko ugostiteljskih objekata na potezu od Baš čaršije do Marijin dvora saznaće sve o novim „velikim projektima“ koji se pripremaju i koji „ima da razvale“.

Srećom Ekrem nije razvaljivao nego je stvarao. Pa je čak dobacio i do jednog albuma. Prije neke četiri godine objavio je svoj prvi i za sada jedini album „Na dlanu mom“. I kod njega se baš može reći da je on objavio. Za sve se sam potrudio kako bi sačuvao u nekoj trajnoj formi te svoje pjesme.

Muzička produkcija je skupa rabota kada si prisiljen da se sam njome baviš, kada nema sponzora iza tebe, kada se ne računa na velike tiraže i brojne nastupe. I onda niko nije ni zainteresovan da podrži autore i izvođače koji ne garantuju brzu zaradu. I šta u takvom svijetu, brzom i nestrpljivom da radi čovjek sa gitarom bez velikih ambicija?

Ostaje mu jedino da pjeva. Pa koliko god to nekad uzaludno djelovalo. Da pjeva o svijetu u sebi i svijetu oko sebe. A baš tako Ekrem Softić i pjeva. Otkriva nam svoju intimu, ali nas, poput svih velikih kantautora, upozorava i na ono što se dešava oko nas.

Tu i tamo pogodi pravu mjeru i iznenadi nas uvjerljivošću i svježinom svog izraza. Nekada ne baš tako uspješno, ali i dalje osjetite kako je to njegovo uvjerenje krajnje iskreno. A ponekad, kod nekih pjesama, osjetite kako im je trebalo samo malo majstorske ruke da od njih napravi velike pjesme.

Kad kažem „majstorske ruke“ mislim na malo drugačiji produkcijski pristup. Brano Likić je obavio vrlo kvalitetan produkcijski rad na pjesmama sa tog, za sada jedinog albuma, ali možda ih je malo pretjerano ogolio i ostavio Ekrema naoružanog samo gitarom da onako donkihotovski brani položaj kantautorske pjesme dok sa svih strana udaraju razni nametljivi i agresivni ritmovi koji odavno preuzimaju primat.

Lijepe su to pjesme i imaće one svoj život, ali Ekrem ipak nije tako pozicioniran na muzičkoj sceni poput Brane Likića pa da može sebi da dozvoli luksuz objavljivanja pjesama koje traže strpljenje i pažnju. Dvije stvari kojih najmanje ima kod današnje publike.

A opet, kad čovjek malo razmisli, ako skoro sedamdeset godina nije pristajao na kompromise, ako je istrajao u svom vlastitom izrazu ne povodeći se za trendovima i ne prateći modu, zašto bi Ekrem Softić to sada uradio? On nam je ponudio svoje viđenje svijeta oko nas, ljubavi u tom svijetu, nostalgije i čežnje. Ako se pronađemo u tim pjesmama sigurno će mu biti drago. A ako i ne otkrijemo njihovu ljepotu nema veze. Ionako nisu ni pisane za svakoga.