Pokazalo se, na moju veliku žalost, da je prošlogodišnji Eurosong bio samo usamljeni incident i da je pobjeda pjesme bez ikakvih pratećih ukrasa bila moguća tada i nikad više, te da su samo naivni mogli pomisliti da to najavljuje neku promjenu u samoj suštini Eurosonga.

Ove godine, istini za volju, nije ni bilo tako snažne i tako emotivne pjesme koja bi mogla predstavljati protutežu ispraznom šarenilu i efektima. Opet je ambalaža postala jedino važna. Čak i tamo gdje se polagalo nešto više pažnje na kvalitet interpretacije (kao kod Estonije na primjer), opet je u prvi plan isplivalo samo zanatsko pjevačko umijeće i efektna kostimografija. Pjesma se opet negdje izgubila.

Ovogodišnji Eurosong će ostati upamćen i po tome što su svi nastojali da liče na nekog drugog. Bio je to pravi mali rat klonova. Neko je prizivao asocijaciju na Rag’n’Bone Mana. Neko je htio da zvuči kao Guns’n’Roses, a ponegdje smo čuli Beyonce ili Bee Gees. Vidjeli smo i mladog Johnny Casha. Originalnost je potpuno izostala.

U takvoj konkurenciji nije ni čudo što je pobijedila pjesma koja je barem folirala da je drugačija. Poplava dugonogih mršavica, kad se povukla, ostavila je punačku Izraelku koja je na prvu djelovala kako se jako dobro zabavlja i kako i nema neku ozbiljnu namjeru da pobijedi. Aha, kako da ne. Bio je to pažljivo osmišljen projekat da sve djeluje krajnje spontano, a da opet ima preciznu strukturu. Rekao bih vojnu i ne bih puno ni pogriješio jar cura je bila pripadnik izraelske vojske. Ja sam joj, recimo, vjerovao da je iskrena samo kad je kokodakala.

A sem toga, kako govoriti o iznenađenju, kada je u svim procjenama bila glavni favorit. Pjesma nije donijela suštinski ništa novo sem klupske atmosfere i trendovski obojene produkcije. Djevojka je u tri minute udrobila sve i svašta i držala našu pažnju tim naglim promjenama, a onda sve začinila zaraznim refrenom. Za publiku kakva je eurovizijska više ni ne treba, a pokazalo sa da ni žiriji baš nemaju previše pažljiv slušni aparat.

Ili je do mene. “Stručnjaci”, sa navodnicima ili bez njih, tek stručnjaci su dali pobjedu tamnoputom Austrijancu. Oprostite mi, ali meni je ta pjesma bila jedna od dosadnijih. Ponovo sam je preslušao nekoliko puta onako mamuran od lošeg zvuka jutro nakon Eurosonga. Hajde, možda i nije baš katastrofalna, ali ne mogu sebe zamisliti u situaciji da želim da je čujem niti da može da izazove neku posebnu emociju u meni kad je već čujem.

Naprosto sve je bilo očekivano, sve je bilo otužno predvidljivo i na kraju nepotrebno. Pjesma za koju se očekivalo da će biti druga, bila je, nećete vjerovati – druga. Dječaci na sceni su sve mlađi ili bar nastoje tako da djeluju pa onaj nesretni Čeh natakari školski ruksak na leđa i vrcka guzičicom uvjeren da je to put ka uspjehu. Bio je samo put do finala.

Od pet predstavnika zemalja iz Regiona u finale su ušli Srbija i Slovenija. I drago mi je da jesu. Zbog proste činjenice da su pjevali na svom maternjem jeziku usred podaničkog iskazivanja obožavanja engleskog jezika. I Šobićev sestrić Vanja pjevao je na crnogorskom, ali on je sam sebe diskvalifikovao neumjesnom šalom na press konferenciji. Šala jeste bila neumjesna, a svi mi licemjerni jer bi se ogroman broj onih koji su se zgražavali vjerovatno nasmijao da su šalu čuli u nekom intimnom društvu. Makedonci su pokušali u jednu pjesmu strpati jedno  pet – šest žanrova i nije se pokazalo kao uspješno. Hrvati su svoju Franku ispratili sa velikim ambicijama i nije imala lošu pjesmu, ali ja sam je manje slušao, a više pokušavao da provalim gdje je uključena u struju pa se onako trza kako se trzala.

Što se nas tiče niti Eurosong više postoji za nas niti mi za Eurosong. Ne samo da nismo poslali svog predstavnika kao jedina zemlja iz regiona nego niti jedna ovdašnja televizija nije prenosila ovo takmičenje, a na kraju nismo ni učestvovali u glasanju. Nekada sam bio žestoki zagovornik odlaska za Eurosong, ali sada više nisam siguran treba li se uopšte tamo pojavljivati i davati legitimitet ovom događaju koji je odavno postao vlastita parodija. Ali čak i ako ne bude para da tamo idemo možemo napraviti izbor našeg predstavnika. Naš domaći. Pa da znamo ko nas NEĆE predstavljati.