Grad bez sjećanja

Danas je sedamnaesti septembar 2018.godine. Da je poživio Kemal Monteno bi danas napunio sedamdeset godina. Nije poživio i neko se može zapitati zašto bi se obilježavali rođendani ljudi koji nisu više među živima. I takvo pitanje ima neku svoju logiku. Ali jednako logičan je i odgovor. Obilježavamo ih zbog sebe, a ne zbog Keme ili bilo koga drugog.

Biće, ipak, da je takvo pitanje ovde kod nas izlišno. Jer mi ne samo da ne obilježavamo nego se i ne sjećamo. Uzalud sam tragao po portalima ne bi li našao neki koji se sjetio ovog datuma. A nema šanse da je u gradu koji je tako lijepo opjevao Kemo ostao prisutan kroz neku izložbu, koncert, knjigu ili film predstavljen baš na taj dan.

Zato su ga se opet sjetili naši susjedi sa zapada i u Hrvatskoj je objavljeno baš na taj dan diskografsko izdanje sa snimkom koncerta održanog u Zagrebu na prvu godišnjicu smrti Kemala Montena. Čisto da nas podsjete da su se i tada sjetili kad smo mi zaboravili.

I ako ovako nastavimo zaboravljati nije više pitanje da li će, nego samo kada će Kemal Monteno u svijesti novih generacija postati dio hrvatske muzičke scene, a Sarajevo će sve više postajati samo biografska odrednica o mjestu njegovog rođenja.

A zapravo sve je njegovo vezano za Sarajevo. Čitav život se smjestio između priče o tome kako su zajedno rasli on i njegov grad i poruke da treba da ti roknu samo dvije pa da bi ti se sve samo kazalo. I ukazalo. I, naravno, da ne ide iz ovog grada.

Zlonamjerni bi rekli da je ipak odlazio. Pri kraju života sve češće i na sve duže periode. Moguće da mu se na momente činilo kako to više nije onaj grad koji je opjevao pa je tražio njegove ostatke tamo gdje su još jedino bili i prisutni – u svojim pjesmama. Moguće da ga je prestravila brzina kojom su se njegovi prijatelji selili na gradska groblja. Možda je samo bio onako duboko i ljudski – razočaran. Samo bi nam on mogao reći pravu istinu o svemu, a njega više ne možemo da pitamo.

I šta je to sedamdeset godina? Nije to nikakva starost, sve i da ju je doživio. Evo, prije neki dan Paul McCartney je u sedamdeset i osmoj objavio novi album. I to kakav. Samo što se ne mjere sve godine jednako. Nemaju sve godine jednaku specifičnu težinu i nisu jednako guste. U nekima se sabije toliko toga da bi bilo dovoljno za tri prosječna života. A Kemo je baš takvih imao koliko hoćeš.

Onoliko koliko sam ga poznavao bilo mi je dovoljno da mi bude jasno da nije od onih koji će podrediti život karijeri i kojima će biti važno šta će pokoljenja misliti o njima kada ih jednom ne bude. Dao nam je svoje pjesme i potpuno ispravno je zaključio da nama, publici, poštovaocima i poklonicima ništa više ne duguje. Sve ostalo je dao prijateljima. Sve ostalo i sve preostalo.

Zato će se o njemu ispredati legende u raji čak i kad institucije zaborave na njegov rođendan. Ali raja za raju, a Kemal Monteno za istoriju i sjećanje. I na brigu institucijama. Jer ako nema nikakve sumnje da je Kemo bio raja, nema ni mrvica sumnje ni u to da je bio institucija.

Advertisements

One thought on “Grad bez sjećanja

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s