Za prisutne goste i odsutne prijatelje

Priča o „Indexima“ vratila se tamo gdje i pripada – u Sarajevo. Drugog dana oktobra u Domu mladih održan je koncert pod nazivom „Indexi i prijatelji – Da sam ja netko“. Onako kako ta ekipa obično i radi, dostojanstveno prisjećanje na sve one velike pjesme iza kojih stoji najvažnija sarajevska grupa.

 

I to tvrdim sa punom odgovornošću. Davno je konstatovano da „Bijelo dugme“ možda i jeste najveći jugoslovenski sastav svih vremena, ali na domaćem terenu, u Sarajevu, primat su uvijek morali prepustiti „Indexima“. Bar kad su muzički sladokusci u pitanju.

 

Zato i jesu važni ovi i ovakvi koncerti. Biološka neumitnost otela je dobar dio članova ovog benda, ali oni koji su ostali čuvaju taj plamen. Plamen koji je upaljen prije pedeset i sedam godina. Nosili su taj plamen širom onoga što se danas nezgrapno zove Region, a što se nekada zvalo Jugoslavija. Za njihovog vakta. I tim plamenom su osvjetljavali brojne ćoškove nekadašnje zajedničke države, a u Sarajevu su se pojavljivali rijetko i neredovno.

 

To je dodatni razlog da ovaj nastup dobije još jednu dimenziju. Jednačina je prosta. Preživjeli članovi velikog benda, plus vrlo atraktivni gosti, pomnoženo sa pjesmama iz našeg kolektivnog sjećanja jednako je veče za pamćenje.

 

Bilo je u toj jednačini i nekih minusa, ali ne tolikih da bi ugrozili kompletan ugođaj. Minus je neshvatanje lokalnih wannabe novinara koji su izvještaj pravili prepisujući imena s plakata pa im se i moglo desiti da pomenu kako su nastupili Hari Varešanović, Vajta i Zoran Predin samo zato što su ljudi bili najavljeni.

Prednost portal novinarstva je u tome što glupost možeš maknuti i nakon što je objavljena. Čisto da se dalje ne brukaš, ali glupost zbog toga ne biva ni za zericu manja. Jer takav pristup izvještavanju ne obezvrjeđuje samo čitalačku publiku nego još više same „Indexe“. A oni sigurno to nisu zaslužili.

 

Hajde da ipak kažemo ko se od gostiju pojavio. Bili su tu Tifa, Đuro, Goran Karan, Neno Belan, Dado Topić, Boris Novković, Dejan Cukić, Jasna Gospić Sparavalo, Amel Ćurić i Giulianno. Sigurno je nedostajao poneko od te uobičajene ekipe sa ovih koncerata, ali ako je i nedostajao to se nije baš primjetilo.

 

Jer to su oni prijatelji iz naslova, a „Indexi“ su nastupili u sastavu u kojem se našao jedan Fadil Redžić, čovjek koji je od 1965.godine (uz Davorina i Bodu) zaštitni znak ovog sastava. Za klavijaturama su bili Ranko Rihtman i Nenad Jurin, obojica su obilježili po jedan period u karijeri ove grupe. Bubnjeve je svirao Peco Petej koji je prošao kroz „Indexe“ tamo sedamdesetih godina i tako stekao legitimitet da se nađe u ovom društvu. A gitare je svirao Muris Varajić.

 

E, kako ovo da kažem, a da ne ispadnem grub? Muris je vrhunski gitarista, jedan od najboljih koje ova zemlja ima, ali nema veze sa „Indexima“. Znam šta će mnogi potegnuti kao argument. To kako neko mora svirati gitare, a Slobodana Bode Kovačevića, tog čuvenog gitariste „Indexa“ nema od 2004.godine među nama.

 

Ali nije on jedini svirao gitaru u ovom sastavu. Barem ne tokom šezdesetih godina. Ima tu Ismet Nuno Arnautalić, njihov gitarista iz prve postave. Neko će reći kako je Nuno ritam gitarista, a trebao je neko da odsvira sva ta velika sola. Imamo i solo gitaristu koga smo, bez ikakvog opravdanja, zaboravili. I to iz originalne postave. Sa samih početaka njihovog rada. U pitanju je Slobodan Bobo Misaljević, koji, pouzdano znam, i dalje aktivno svira i kome bi sigurno bilo drago da ga se konačno neko sjeti u svim tim pričama oko „Indexa“. Ne bi ništa smetalo ni da mu neko iz ove mlađe garde pomogne na sceni, ali njemu je definitivno tamo bilo mjesto. I tamo bi i bio samo da sam ja netko.

 

I dozvolite mi samo još jedan mali komentar. Uz sve opaske i primjedbe bila je to sjajna ekipa u Domu mladih, ali zamislite kakva je zabava i kakva je svirka bila tamo negdje na nebu ili na onom drugom mjestu, gdje su se na sceni mogli okupiti opravdano odsutni članovi. Zamislite taj bend u kojem bubnjeve svira Đorđe Kisić, klavijature Đorđe Novković, bas gitaru Šefko Akšamija, gitare Slobodan Bodo Kovačević, a pjeva Davorin Popović. Opasna je to ekipa. Zamislite samo koliko nas bi rado otišlo na takav koncert.

 

 

Advertisements

2 thoughts on “Za prisutne goste i odsutne prijatelje

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s