Pisao sam ja o Amaru Češljaru i prije nego je „salo tenkove na Mostar“ i prije nego je postao tema i kod onih koji nikada nisu čuli ništa što je odsvirao. I to me žalosti više od svega. To što ga upoznaju na ovaj način, neovisno da li je napisao to što mu se spočitava ili mu je profil zaista hakovan. Žao mi je što Amara javnost nije upoznala kada je trebala i na način na koji je trebala. Kao vrsnog instrumentalistu, majstora svog zanata i nesumnjivog umjetnika za bubnjevima.

I to ne samo u pratećem bendu Dine Merlina nego i u „Punktu“, u jazz projektu „Minority“, u onom sjajnom spoju jazza i sevdaha nazvanom „Dr Ammar Project“ ili odnedavno u sastavu „Letu Štuke“. I opet nisam sve nabrojao. Nego se sve svelo na hirurški oštru podjelu „sa tenkom ili na njemu“.

Da podsjetim na to što se desilo. Portal Klix.ba objavio je tekst o protestima u Mostaru usmjerenim protiv izbora Željka Komšića u Predsjedništvo Bosne i Hercegovine. Na svom facebook profilu Amar je prokomentarisao da na demonstrante treba „poslati tenkove“. Onda ga je Dino Merlin zbog tog komentara odstranio iz svog tima, a za Dininim primjerom povela se i grupa „Letu štuke“. Zatim je Amar uputio demanti tvrdeći da mu je profil hakovan i da on to ni u snu ne bi napisao. Onda su ga neki optuživali da se jeftino izvlači, a drugi da se usro i da se odriče svojih uvjerenja koja su njima tako pasala jer su se super uklapala sa njihovim svjetonazorima i tenkovinama njihovih privatnih revolucija. Tako postavljeno sve izgleda prilično jednostavno.

A čitava priča je sve prije nego jednostavna. A to je neoprostiv grijeh u zemlji u kojoj je odavno moto „što bi jednostavno kad može komplikovano?“. Recimo, mene zanima imamo li mi uopće tenkove? I ako ih imamo koja komponenta bosanske vojske raspolaže njima. Možda je to baš H komponenta pa nije realno očekivati da H udari na H. U takvoj situaciji obično dobiješ ha – ha.

I nije to jedina smijurija u ovoj pomalo tragičnoj priči. Tragičnoj prije zbog naše spremnosti da silom rješavamo razlike u mišljenjima nego što bi tragična mogla biti sudbina Amara Češljara. Mada nije malo onih koji su to pokušali prikazati kao da mu je neko uzeo hljeb iz usta. Amar Češljar je toliko dobar bubnjar da će sigurno naći angažman i bez Dine i bez „Štuka“. Za razliku od onih koji brinu za njegovu budućnost. I to ponajviše da ne bi brinuli za svoju.

Sad ne znam je li smiješno ili tragično ili oboje istovremeno što smo još jednom dokazali da smo narod sa parapsihološkim sposobnostima. Svi mi znamo šta je nekome u glavi i zašto je neko učinio to što je učinio. Za Dinu su njegovi protivnici (a koliko god da ih nema previše to nadoknađuju bukom koju prave) odmah ustvrdili da to radi da se dodvori Hrvatima kako ne bi izgubio veliko tržište u Hrvatskoj. Otprilike se u istom kontekstu pominju i „Letu štuke“, ali znatno manje. Kad nas ti je to direktna proporcija. Što si veći i što više zarađuješ to je i mržnja prema tebi veća. Onaj drugi Dino, Dino Šaran, shodno tome bio je razmjerno manje pominjan u ovoj priči.

Nakon svega nameću se dva pitanja. Prvo je da li je Amar zaista napisao svojom voljom i bez pomoći hakera to što ga je otjeralo iz dva benda istovremeno? Odgovor na to pitanje je posve irelevantan. Čovjek tvrdi da su to bili hakeri i meni je to dovoljno čak i da nisu. Ako su zaista bili hakeri onda je ovaj lov na vještice adresiran na pogrešnu „vješticu“. A ako nisu onda je važno to da je sam shvatio kako se zaletio, preletio, kako je ta izjava bila neodmjerena i sad je povlači. Na ovaj ili onaj način, svejedno.

Drugo pitanje sa kojim se svako od nas suočava, jeste, šta bi uradili da smo bili na mjestu Dine & Dine? Ja znam šta bih ja. Ja sa svojim timovima, sa ljudima sa kojima se družim i sa kojima sarađujem gradim svjetove u kojima nema mjesta za tenkove. Ne samo da nema mjesta za tenkove nego nema mjesta za bilo kakvu grubost i agresivnost. Pa čak ni verbalnu. Nema mjesta za psovke i uvrede. I nema veze što sa takvim kriterijima teško da bih sakupio dovoljno ljudi i za omanji bend. Pa šta? Šta fali onom klasičnom rock triu ili čak duetu?

Kažem dva pitanja jer se treće ne usuđujem ni da postavim. A da se usuđujem ono bi glasilo: Koliko je pripadnika ljudske vrste u mom okruženju spremno da se tenkovima obračunava sa neistomišljenicima? I ne samo da je spremno nego jedva čeka da provoza tenkiće po središtima nekih gradova. Sudeći po komentarima na Amarov, stvarni ili izmišljeni, post i više nego previše.